Piše: Ana Tasić
Veliki rat i savremena srpska drama: tekstovi i predstave Biljane Srbljanović, Milene Marković i Nenada Prokića
U godini globalnog obeležavanja i preispitivanja stogodišnjice Prvog svetskog rata, dramski pisci iz Srbije dali su svoje poglede i doprinose toj problematici, koja na Balkanu ima poseban značaj i težinu (imajući u vidu povod za početak rata). Rat koji je kod istoričara Erika Hobsbauma („Doba ekstrema”), na primer, viđen kao kraj jednog sveta, kraj starog društva koje je bilo osuđeno, jer su stara ekonomija i stari politički sistemi „izgubili nebesko ovlašćenje”, dok je čovečanstvo iščekivalo alternativu, izbio je iz razloga koji su upleteni u mrežu vrlo složenih okolnosti.
Baveći se tim pitanjem u drami „Prst obarač metak pištolj”, Nenad Prokić je bio vrlo inspirisan susretom koji je imao sa filozofom Karlom Poperom u Londonu. Kada je naš pisac rekao da je srpski prst povukao obarač koji je započeo Veliki rat, Poper je na to odgovorio pitanjem: „Ali ko je stavio metak u taj pištolj?” U potrazi za odgovorom na ovo pitanje, Prokić je koristio dokument koji mu je Poper tom prilikom pokazao, a koji je bio objavljen u studiji Frica Fišera „Rat iluzija” (1969). U toj knjizi, Fišer između ostalog navodi da je nemački car Vilhelm II rat isplanirao ranije, i da se samo tražio povod. Ovu činjenicu Prokić uključuje u tekst svoje drame:
„Vilhelm II: Treba smisliti nekakav alibi, nešto kao povod za rat. Najbolje na Balkanu. Pazite, potrebno je da nam se priredi jedna zaista izuzetna provokacija. Malko sejanja nesloge nije uošte loše, nije na odmet, krajnje je vreme.”
Političko-istorijska, antiratna drama „Prst obarač metak pištolj” fragmentarno je strukturisana, radnja se dešava u Londonu, Beču, Berlinu i u Beogradu, u predvečerje Prvog svetskog rata, ali i danas, sto godina kasnije (poslednja scena). U delovima koji se odvijaju u Berlinu, Beču i Beogradu, likovi su istorijske ličnosti: Kajzer Vilhelm II, Helmut Johan Ludvig von Moltke, Alfred von Tripic, Franc Jozef I, Franc Ferdinand, Leopold Berthold, Aleksandar Karađorđević, Dragutin Dimitrijević Apis i Vojislav Tankosić. Likovi londonskog dela radnje su Optimista i Zanovetalo – oni nastupaju kao nekakvi vodiči kroz istoriju, komentatori suprotstavljenih mišljenja, rezoneri čije je razilaženje u mišljenjima ponekada i apsurdno komično, pomalo nalik Beketovim konfliktnim akterima. Drama sadrži vrlo raskošne značenjske slojeve, iz nje se prelivaju precizne misli o politici, istoriji, ratovima, direktna je i otrežnjujuća i vrlo kritički okrenuta prema svim zaraćenim stranama. Za razliku od poetičnijih tekstova Srbljanovićeve i Markovićeve, „Princip (Mali mi je ovaj grob)” i „Zmajeubice”, Prokićeva drama analitičnije tretira uzroke početka rata i podstiče na žustriju istorijsko-političku diskusiju.
U dvodelnoj drami „Princip (Mali mi je ovaj grob)” Biljane Srbljanović, glavni akteri su Mladobosanci Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić i njegova sestra Ljubica, naivni i mladi idealisti, spremni da promene nepravedno društvo u kome žive. Svaka od četrnaest scena drame počinje citatima koji su važni zato što događaje oko atentata smeštaju u širi društveno-politički kontekst, posmatrajući ga kao deo kontinuiteta krvave balkanske istorije, ali i kao deo opštijih oslobodilačkih pokreta. Lik Apisa je tu naročito važan. On je u drami prikazan kao esencijalizovani zlikovac iz senke, osoba koja služi svim režimima, trujući pri tome svaku plemenitu ideju. Komad je ključno obeležen poezijom, kao i epskom začudnošću koja otvara prostor mešanja sveta živih i sveta upokojenih, istorije i fikcije, objektivnog i subjektivnog, prošlosti i budućnosti.
Takođe fragmentarno utvrđen, ali žanrovski drugačiji i složeniji tekst „Zmajeubice” Milene Marković donosi miks snažnih poetsko-dramskih scena i songova, oživljavajući subverzivnost kabaretske forme, koju u osnovi usvaja. Ona je plodno polazište za bavljenje uzrocima i posledicama izbijanja Prvog svetskog rata. I ovde je radnja ključno vezana za aktivnosti članova Mlade Bosne. Kombinujući dokumentarizam sa poetsko-metaforičkim komentarima, Markovićkina drama se takođe bavi Mladobosancima kao ljudima koji prevashodno izražavaju svoju potrebu za slobodom, za okončavanjem vremena političke i društvene represije.
***
Drama Biljane Srbljanović je imala do sada dva scenska čitanja. Praizvedbu komada je režirao poljski reditelj Mihal Zadara, na sceni bečkog Šaušpilhausa, koje je i naručilo ovaj tekst, a drugo čitanje, poznatije našim čitaocima, dao je Dino Mustafić, o kojem ćemo prvo nešto reći. Njegova inscenacija je dosta sirova, nesuptilna, energična. Najkvalitetniji su mladi glumci u ulogama Mladobosanaca – Milan Marić (Gavrilo), Marko Janketić (Nedeljko), Ermin Bravo (Danilo) i Amila Terzimehić (Ljubica). Oni su svi vrlo intenzivno prikazali mladalačku naivnost i zaslepljujući heroizam likova. Najproblematičniji deo Mustafićevog tumačenja je Međučin koji je rešen kao treš muzički interludij, falš opera. Glumci tu teatralno pevaju citate iz štampe, dok kasape živo meso, isprskani krvlju. Pri tome je taj deo u predstavi predugačak, toliko da ubija pažnju gledalaca, koja se do kraja Mustafićeve predstave ne oporavlja.
Zadarino čitanje je bitno drugačije od Mustafićevog – čistije je, estetizovanije (srpska publika je imala prilike da vidi ovu predstavu na ovogodišnjem Sterijinom pozorju). Za razliku od Mustafićevog tumačenja i naših glumaca koji su Mladobosance igrali mnogo vatrenije i zanesenije, bečki glumci Martin Fišer (Gavrilo Princip), Simon Cagerman (Nedeljko Čabrinović), Gideon Maoc (Danilo Iić), nastupaju znatno svedenije, suzdržanije. Njihova želja za promenama i političkim oslobođenjem je znatno tiša, rezervisanija, ali naravno, itekako prisutna. Bečki Apis (Florijan fon Mantojfel) je opasniji, zlokobniji, dijaboličniji od našeg koji je imao groteskne, pomalo i infantilne crte (Svetozar Cvetković). Zadarino tumačenje Međučina je rešeno suptilnije, kroz puštanje audio snimaka citata iz štampe, praćeno efektnim dimom i diskretnim projekcijama silueta na bočne zidove prostorije gde se dešava radnja. Rešenje scenskog prostora takođe je vrlo uzbudljivo – u prvom delu predstave se radnja dešava u zatvorenoj, trapezastoj, beloj kutiji, gde su akteri sputani njenim ivicama, simbolički suženih mogućnosti. Bela boja sugeriše značenje nevinosti, što je u saglasju sa Srbljanovićkinim stavom o autentičnom idealizmu Mladobosanaca. U drugom delu predstave, nakon atentata, otvara se zadnji zid ove klasustrofobične kutije, prostor se širi u dubinu, sa mogućim simboličkim značenjem da je atentat doneo slobodu.
„Zmajeubice” u režiji Ive Milošević, na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta su pročitane krajnje stilozvano, začudno i eklektički utemeljeno. Uvedeni su elementi dramskog, muzičkog, lutkarskog teatra, pantomime, pa i cirkusa. Nakon nesigurnih početaka predstave, negde oko njene polovine, kada se uspostavi kontinuitet u naraciji, ona se uspravlja i postaje kompaktnija i delotvorna, toliko da u finalu pojedine scene zaista ostavljaju izvanredan poetski efekat.
Čitanje drame Nenada Prokića dao je Džejms Jarker, reditelj i umetnički direktor birmingemske kompanije „Stae’s Kafe”, koja je od našeg pisca i naručila ovaj tekst. Prostor igre je minimalistički, nekoliko stolica, flaša šampanjca, i petnaest hiljada domina poređanih po čitavom podu, retki su rekviziti, a gledaoci okružuju glumce sa tri strane. Ti dugački, izuvijani nizovi domina koje sve vreme nadgleda peta glumica (Deniz Stenton), imaju ključno važan simbolički značaj. One označavaju tragične žrtve posledica ratovanja, ugašene živote, srušene gradove. Tokom priprema za rat, domine su još uvek uspravne, ali njihovo upadljivo prisustvo nagoveštava krah. Nakon pucnjeva u Sarajevu i opštih objava ratova, domine će se brzo rušiti, simbolički i vizualno efektno pokazujući brzinu širenja sukoba, laku zapaljivost opšteg ludila razaranja („domino efekat”).
Osim što ovi nizovi domina označavaju žrtve rata, pa i granice Evrope (način na koje su poređane po celoj sceni, što se bolje vidi sa visine), one u određenoj meri izazivaju i posebnu tenziju igre, jer, usled nedovoljne pažnje i koncentracije nekog od izvođača, domine se mogu urušiti pre vremena i upropastiti tok igre. Ta pojačana tenzija gledaoca, uslovljena mogućim urušavanjem domina, može se razumeti i na širem planu, kao deo opšte napetosti zbog praćenja osetljive tematike predstave. Jarker je na tu temu za dnevni list Guardian, pred premijeru, napisao sledeće: „To će jasno biti izazov. A glumci ne smeju previše pažljivo, na prstima, da hodaju između domina. Oni moraju u tome da budu samouvereni, čak i arogantni… Igra na sceni sa hiljadama domina je zastrašujuća ideja, ali za mene, samo je zastrašujuće stvari i vredno raditi.”