Slobodan Unkovski
Uvek sam razmišljao o Jovanu kao nekom ko je deo moje generacije, iako sam mlađi od njega skoro dvadeset godina. Poslednjih godina, doživljavao sam ga još mlađim, mada su se godine nekako nenadno pojavile. Jednog dana, kada se eventualno napravi izložba njegovih fotografija iz malog foto-aparata koji je nosio uvek sa sobom, verujem da će se pred nama otvoriti jedan osobiti svet nove kulture.
Imao sam retku privilegiju da surađujem sa njim najmanje na dva veoma značajna projekta: „Pozorišne iluzije”, koje je on predložio i „Bure baruta”. Njegova kancelarija u starom JDP imala je, iz nekog razloga, u sredini stub. Tako sam to zapamtio. Dolazio sam kod njega kao na hodočašće, spreman za drugačiju brzinu, drugačiju temperaturu, haos koji vodi redu, histeriji koja je razvoj. Stub je valjda bio i zato postavljen da bi izdržao erupciju ideja, znanja o teatru a rekao bih i o životu, hitnosti koja je odraz moderne, i mnogo knjiga koje mi ostali nismo ni znali da postoje. Razgovor sa upravnikom JDP, Jovanom, morao je da bude brz, precizan, jasan, ne zato što je neko drugi čekao ispred vrata, već prosto, to je bio njegov temperament, hiljadu nekih drugih aktivnosti ga je čekalo na nekom drugom mestu u Beogradu ili po svetu. Ako si imao nerešena pitanja, mogao si da odeš kod njegovog pomoćnika, Cveje, koji je takođe bio predstavnik erupcija, energija, temperature i haosa. Njihove svađe, oko nekog banalnog razloga bile su privilegija za posmatrača, a odjek je išao do bifea na prvom spratu.
Jednom davno, Jovan se bio pojavio i selektirao moju predstavu „Jane Zadrogaz”. Drugi put, evo ga u Skopju kod nas doma, posle dva, tri minuta više nije mogao da sedi, razgovara sa mnom i sa Linom o svemu i svačemu, ali pritom sređuje užurbano i precizno naše knjige i – biblioteka je odjednom naređana po visini, po boji, sabrana dela po brojevima, časopisi u uglu…
Više se ne sećam da li je igrao na premijeri ili reprizi „Pozorišnih iluzija” u sceni mačevanja. Kada mi je predlagao tekst, posle više godina pregovaranja, prihvatio sam iz stida da nisam dovoljno fleksibilan, i da on valjda bolje od mene zna šta i kako u JDP i mislio sam da je to kraj moje karijere u tom teatru. Ne sećam se da li se pojavljivao na probama. Verujem ne, ali za mene je bilo važno da je tu, u zgradi i da stoji kao gromobran iznad našeg rada.
Stalno sam mu govorio da bih voleo da radim Čehova, on bi me pogledao, nasmejao se na jedan osoben Jovanov način i vodeći računa da me ne povredi, kao usput bi dobacio: „još ti je rano za Čehova”. I ja sam mu verovao i čekao. Taj se sud nije dao stavljati pod upitnik, to je bilo definitivno, jedino tačno i konačno. Zašto? Jer je on bio vlasnik i zastupnik pozorišne istine.
Onda me je jednog dana zvao i rekao, valjda prateći moj rad izvan Beograda: „Unko, sada si spreman za Čehova”. To je bilo za mene kao da sam dobio odlikovanje, kao da mi je priznata rediteljska zrelost, kao da mi je vrhunski mag i bog teatra, došavši direktno iz Epidaurusa, dao sertifikat za rad na A.P. Čehovu. I odjednom sam se, prvi put, uplašio i posumnjao hoću li uopšte znati da uradim Čehova.
Srećom, tada se pojavilo „Bure baruta” u Skopju. Pitam Jovana – hoće li da pogleda tekst, on ga odmah pročita, batalimo dugogodišnji projekt Čehova, meni lakne, i bacamo se na „Bure”. Jovan je i preveo sa makedonskog… Posle samo dva meseca bila je premijera. Sedeli smo u foajeu, svesni da je to jedan od onih trenutaka koji se skoro ne daju ponoviti, i nije ni bilo potrebe da se išta kaže…
Uvek sam se pitao kako su on i Mira Trailović mogli godinama da surađuju. Ona je za mene bila kao Titanik pre sudara, usmerena, precizna, opasna, oštra, nezaustavljiva i moj Jovan, koga sam uvek video kao nekog pokislog vrapca na palubi. Ali vreme je pokazalo da su ti nesrazmeri u veličini, snazi i energiji postigli, u stvari, jedan fascinantan balans lepote i mogućeg, ambicije i razuma, sveta i lokalnog, straha i hrabrosti.
Sada smo došli da se oprostimo od jednog čoveka koji je proživeo srećan život, čiji je duh ostao večno mlad i neumoran, od nezaustavljivog inovatora reči, stanja duha i smisla života, od magioničara nove realnosti, od hodača po žici mogućeg, od nežnog pesnika zgužvanog u grubom vremenu, od zapisničara hrabrog i provokativnog, od ključara novog ja, od sinonima za teatar na ovim prostorima. Od naše veze, direktne ili indirekne sa svetom, od motora naše nove estetike.
Od Jovana koji je znao da voli strasno i da pati bolno zbog ljubavi, od čoveka kome je život bio ipak iznad pozorišta, svejedno što je on sam bio bit i smisao tog pozorišsta. Užasno smo osiromašili njegovim odlaskom. Potrebno nam je novo kalibriranje da bi znali odgovore na večna pitanja u pozorištu ko, šta, kako, zašto i tako dalje.
Hvala ti, Jovane, da si se dao savremenom teatru Evrope.
(tekst pisan za komemoraciju posvećenu Jovanu Ćirilovu, održanu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 20. novembra 2014. godine)