Nebojša Bradić
„Zanimljivo je da glumci uglavnom umiru leti kad pozorišta ne rade, jednostavno se ugase.” (Vlastimir Đuza Stojiljković)
Kada je pre nekoliko dana umro Vlastimir Đuza Stojiljković, među kolegama je bilo različitih razmišljanja kako da mu odaju počast na sahrani. Skroman do kraja, Đuza je mrzeo takve prilike i njegova poslednja volja bila je da to ne dozvoli. Tu je bio sličan velikom engleskom glumcu ser Džonu Gilgudu, koji je prezirao ceremonije.
Ukoliko bi bila priređena posveta njegovom životu, ona bi trebalo da bude masovno okupljanje glumaca koji bi se međusobno takmičili u pričanju anegdota o njegovom životu. Savršeno oponašajući Đuzinu karakterističnu boju glasa, neke od njih je živo prepričavao reditelj Goran Marković. Ona koju je pričala glumica Olgica Stanisavljević, Đuzina prva supruga, bila mu je omiljena: „Zašto ti, Đuzo, ne počneš da pevaš. Vidi Oliveru (Marković) i Duška (Jakšića) šta rade, pa i mi da zaradimo neku paru…” U svom stilu, uz laku psovku, Đuza je odgovorio: „Bih ja, da nemam tremu!”
Često bismo pokušavali da ga animiramo da u veselom društvu zapeva legendarnu pesmu iz filma „Ljubav i moda”. Tada nam se činilo da bi bilo lakše naterati ga da odigra celog Šekspirovog Šajloka. U poverenju bi nam priznao da mu se dešavalo da negde zastane, „da presuši”. To ga je užasavalo, saznanje da može da napravi grešku, da zaboravi reč ili frazu. A onda, kad bi ipak „prelomio” i zapevao „Devojko mala”, njegov čist glas je plenio i u njemu bi se ponovo budio mladić.
Predstava je mogla da počne u osam sati, ali za Đuzu se zavesa podizala već ujutro. Pre predstave nije pio. Kažu da je jednom prilikom kao mlad glumac „pod uticajem” imao dva lapsusa. Umesto : „Oni liče kao jaje na jaje” je rekao. „Oni liče kao jaje na aje.” A umesto : „To je neka greška”, rekao „To je neka geška”. Posle toga se naljutio na sebe i više nije nikada pio pre i za vreme predstave. „Ako piješ mnogo i zezaš se, otkrićeš da ti nije ostalo mnogo memorije kad pređeš 50. To nije zasnovano na naučnim dokazima, već na iskustvu sa glumcima koji su uništili sebe”, govorio je Đuza ispijajući svoj viski posle predstave .
Govorio je da sa glumom čovek mora da ima sreće. „Moja generacija je imala sreće, jer je cela klasa primljena u Beogradsko dramsko pozorište. Bez sreće se ništa ne može: imaš i smisao i talenat i znanje, ali nećeš uspeti ako nemaš sreće. Šta je sreća: s kim igraš, ko režira i u kom trenutku u tvom životu. Kad se sve te sitnice sklope, ti imaš sreće. Ne možeš da biraš – sve se to dogodi.”
Na svom dugom zvezdanom putu Vlastimir Đuza Stojiljković je uspeo da bude na najvažnijim počecima beogradskog, srpskog i jugoslovenskog pozorišta. Igrao je u „zlatnom” dobu Beogradskog dramskog pozorišta iz koga je, zajedno sa Zoranom Radmilovićem ušao u prvi ansambl Pozorišta Atelje 212 i tamo nastavio istoriju savremenog srpskog pozorišta. Nastupao je na scenama svih beogradskih pozorišta, gostovao širom Jugoslavije i u inostranstvu.
Pitao sam ga da li se seća perioda kada mu rad u pozorištu nije bio zanimljiv i uzbudjiv. „Ne znam. Radio sam čitav svoj život tako naporno, bio sam nestrpljiv da uradim novu ulogu, da uradim ovu i onu dramu, nekoliko filmova i mnogo toga na radiju… Bio sam toliko zauzet i tako je sve bilo do danas. I uvek mi je bilo neobično kad nisam bio angažovan.” I onda bi nastavljao: „Ne mogu da shvatim da sam došao dotle da sam jedan od najstarijih živih glumaca. U svakoj predstavi sam najstariji! Sad više neće ni da me osiguraju zato što sam previše star.”
Nije podnosio pozorišni manirizam, pozorišne trikove i jeftine senzacije. Njegovo pravilo je bilo: pokušaj da budeš stvaran. Bio je istinski moderan glumac. Govorio je da ništa nije originalno: „Kradi od svega što ti daje inspiraciju ili podstiče maštu. Ali, biraj da kradeš samo od onih stvari koje govore direktno tvojoj duši. Ako to uradiš, tvoj rad će biti autentičan. Autentičnost je neprocenjiva, originalnost ne postoji.”
Zajedno smo radili u Beogradskom dramskom pozorištu „Zver na mesecu”, neobičan komad o sudbini mladih Jermena koji su preživeli genocid. Zamisao je bila da dečaka Vinsenta i Starog gospodina igra Vlastimir Stojiljković. U pozorištima takve transformacije retko uspevaju. Sa Đuzom je to, međutim, postalo moguće. On nije igrao dvanaestogodišnjeg dečaka, već je igrao dečija prilagođenja i to kako bi dete reagovalo na neke stvari.
Jedna od njegovih poslednjih uloga je u „Ocu na službenom putu”, gde je takođe igrao dete. „Ne možeš da igraš dete, jer si mator. Jedino je dobro da, kao mator, igraš sećanje.” Svi su se pitali kako je moguće da Đuza nije dobio nagradu za ovu ulogu na Sterijinom pozorju 2012. godine. Njegov odgovor je bio jednostavan: „Ne znam ni kako sam je dobio prvi i poslednji put 1972. za ulogu u predstavi „Na ludom belom kamenu”. Sterijino pozorje je uvek bilo jedna velika kujna.”
- sam ga pozvao da u obnovljenom Kruševačkom pozorištu u Pekićevom komadu ponovo odigra pukovnika Blauringa. Nećkao se, ličilo mu je to „na podgrevanje krompira”. Bilo je dirljivo kako se na prvoj probi trudio da čita komad kao da mu je prvi put. Na taj način nije želeo da frustrira kolege, a svi smo znali da Đuza ima tekst u malom prstu. Vida Ognjenović me je podsetila kako je sa Đuzom putovala u Kruševac na istoimenu predstavu. Gledala je „Generale” kao selektorka Sterijinog pozorja. Ni u dolasku, kao ni u povratku Đuza nije postavio očekivano pitanje: „Da li ćeš uzeti predstavu?” Predstava je ipak igrala na Pozorju.
Od kada je otišao u penziju, nije prošla sezona da nije imao premijeru. Ponekad tri-četiri. „Gluma je za mlade ljude, umoran sam. Od čega sam umoran ne znam. No, i u tom umoru ima nekog zadovoljstva, jer glava, na kraju krajeva, uvek nečemu služi.” Retki su glumci koji imali taj pozitivno ironični odnos prema samom sebi. Pozorište, a posebno gluma, je nezahvalan i često nezdrav posao koji ni sami pozorišni profesionalci ne cene dovoljno. Stojiljkovićev doprinos bi u Velikoj Britaniji bio vredovan viteškom titulom „Ser”. Muci Draškić je na to cinično rekao: „Ovde, kada Đuza sam sebe skromno kritikuje, ljudi u bifeu ili salonu kažu sere Đuza.”
Priču o Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću završavamo činjenicom da je odigrao više od dvesta uloga, a da nijedna nije bila ispod nivoa. Mnoge od nas je njegova gluma podstakla da počnemo ozbiljno da razmišljamo o pozorištu.
IN MEMORIAM: Vlastimir Đuza Stojiljković (1929 – 2015)
Stojiljković je rođen u učiteljskoj porodici. Završio je gimnaziju u Kruševcu, a glumom se bavio amaterski još kao srednjoškolac. Po završetku srednje škole se upisao na Rudarsko-geološki fakultet, koji je napustio u trećem semestru i upisao se na Akademiju pozorišnih umetnosti.
Profesionalnu karijeru je započeo 1951. u Beogradskom dramskom pozorištu (BDP). U BDP je radio do 1968, posle čega je prešao u Atelje 212. U BDP se vratio 1978. i ostao tamo do 1985, kada je ponovo prešao u Atelje 212, u kom je igrao do penzionisanja 1995. i često gostovao u brojnim predstavama, prvenstveno u Beogradskom dramskom pozorištu i Ateljeu 212, ali i širom zemlje. Odigrao je više od 130 uloga.
Na filmu je debitovao 1957. u „Tuđoj zemlji” Jožea Galea. Veliku popularnost stekao je filmom „Ljubav i moda”, za koji je otpevao čuvenu pesmu „Devojko mala”, kao i ulogom Rodoljuba Petrovića u seriji „Pozorište u kući” Novaka Novaka . Krajem osamdesetih je vodio radio program „Zabavnik” na Radio Beogradu, a učestvovao je i u drugim zabavnim emisijama ove radio stanice. Stojiljković je takođe pozajmljivao glasove junacima brojnih crtanih filmova.
Dobitnik je mnogih priznanja: godine 1983. dobio je Oktobarsku nagradu grada Beograda, a 2001. Dobričin prsten. Godine 2009. je dobio Statuetu „Zlatni ćuran” za životno delo. Dobitnik je Sterijine nagrade za glumačko ostvarenje (1972) i Sterijine nagrade za naročite zasluge za unapređenje pozorišne umetnosti i kulture (2015).