Milan Caci Mihailović
DŽAJPUR
Davne 1978. Ljubomir Draškić režira na Televiziji dramu Leonida Andrejeva „Misao“. U glumačkoj ekipi su Nikola Simić, Svetlana Bojković, Milan Mihailović, Irfan Mensur, Branko Cvejić, mlada Gorica Popović… Drama počinje dvadesetominutnim kadrom, u kome su Nikola Simić, Milan Mihailović i veliki šimpanzo Džajpur, za tu priliku doveden iz Zagreba. Pošto je trebalo da deluje bolesno, kao da je na samrti, pre snimanja su majmuna obilno nahranili svim i svačim, a naročito gomilom banana i hlebom. Zamračili su studio i čekali da on zadrema.
I zaista, Džajpur se smirio u svom kavezu, pridremao, ali kada su popaljeni reflektori, a pogotovo kada su glumci prišli kavezu da odigraju važnu scenu, šimpanzo se uznemirio, počeo da skače, da se vere po metalnim šipkama, da bučno vrši nuždu i pušta vetrove. Pozvan je i veterinar da mu da sredstvo za umirenje. Džajpur je iskoristio nesmotrenost čuvara i izašao iz kaveza. Svi su pobegli iz studija pred „kolegom“ koji od šale može da savlada trojicu odraslih. Počela je nervozna šetnja kroz studio, a onda je ušao u prostoriju u kojoj je bila gomila monitora, pa je postojala opasnost da naš Džajpur napravi neprocenjivu štetu.
Prolazili su sati i sati, glumci su čekali da Džajpur prestane da se majmuniše, da se urazumi, da uđe u kavez i da odigra bolesnog majmuna. U jednom trenutku nosilac glavne uloge Nikola Simić, vidno iznerviran, viknuo je:
– Pa, dobro, ljudi, ko je ovde važniji, ja ili majmun?
– Majmun! – čuo se iz režije glas Ljubomira Draškića, reditelja drame „Misao“.
Ta jedna jedina reč značila je da je ovaj snimajući dan na Televiziji zauvek izgubljen.