Knjiga Tragedija inicijacije ili nepostojani princ Ivana Medenice
Nedavno promovisana knjiga profesora Ivana Medenice Tragedija inicijacije ili nepostojani princ (Clio i FDU) izazivala je pažnju i pre nego što je objavljena – pre svega iz dva razloga: prvi, autor ove knjige je autoritet naše kulturne scene, direktor Međunarodne asocijacije pozorišnih kritičara, umetnički direktor Bitefa, profesor Fakulteta dramskih umetnosti i uvaženi pozorišni kritičar, i drugi, knjiga se bavi istorijom i teorijom pozorišta, što kod nas nije česta pojava.
Tragedija inicijacije ili nepostojani princ, objavljena u „Cliovoj“ biblioteci „ArsScena“, zbirka je šest eseja o šest drama: Hipolit, Hamlet, Mizantrop, Lorencaćo, Don Karlos i Leons i Lena, a svaki od njih se bavi, kao što otkriva naslov, mladim junacima tih komada tokom inicijacije koju su im odredili Euripid, Šekspir, Molijer, De Mise, Šiler i Bihner. Zašto bi, međutim, inicijacija bila „tragička“? Sintagma „tragedija inicijacije“ odnosi se na specifičnu dramsku situaciju koja, u različitim varijetetima, postoji u osnovi svake od ovih drama, napisao je u uvodu profesor Medenica. „Reč je o ’egzistencijalnoj zaglavljenosti’ junaka u situaciji inicijacije, nemogućnosti da je ostvari, da kroz nju prođe, nasilnog prekida tog procesa ili nemogućnosti da se on obnovi, a za šta sve odgovornost snosi, u izvesnoj meri, i sam junak. Ovde se tragičko jezgro nalazi u tome što alternativa sazrevanju, odrastanju ili inicijaciji – ne postoji.“ Naime, iako svi ovi komadi imaju karakteristike žanrova kojima pripadaju, „oni ujedno imaju, bar kako mi to ovde postuliramo, univerzalno tragičko jezgro. Ono se svodi, s jedne strane, na uzvišenost junaka koji neće da poklekne pred za njega spornim zahtevima sveta odraslih i, s druge strane, gordost junaka iskazanu upravo u beskompromisnom odbacivanju/negiranju antropoloških i/ili društvenih neminovnosti, ili bar čvrstih konvencija vremena u kome žive, a koje su povezane sa pitanjima odrastanja i sazrevanja“.
Međutim, da se ne shvati pogrešno: mladost junaka nije sama po sebi predmet istraživanja. „Mladi junak posmatra se u jednoj konkretnoj životnoj situaciji, koja je glavni razlog njegove tragičke sudbine: u situaciji inicijacije“, objašnjava autor knjige, i nešto dalje poredi je sa tranzicijom između dečaštva/mladosti u zrelo doba.
Nebojša Bradić, urednik biblioteke „ArsScena“, doprineo je drugom delu naslova: dodao je „ne“ ispred aluzije na Postojanog princa, baroknu dramu Pedra Kalderona, odnosno istoimenu čuvenu predstavu Ježija Grotovskog, a Ivan Medenica objašnjava da se toj igri reči s pravom nije moglo odoleti. Naime, „svi protagonisti ove studije, sa izuzetkom Alsesta, jesu prinčevi, ili su kneževići u najboljem srodstvu s vladarom, te mogući pretendenti na presto kao što je Lorencaćo. S druge strane, ta njihova ’egzistencijalna zaglavljenost’, nesposobnost ili nespremnost da ostvare psihološku i socijalnu tranziciju iz jedne u drugu životnu fazu, opravdava metaforičko određenje ’nepostojani’“.
Na konferenciji za novinare na kojoj je „Clio“ predstavio knjigu profesora Medenice konstatovano je da je bitno baviti se i ovakvim, svakako univerzalnim fenomenima jer nam oni mogu reći nešto o našoj svakodnevici iako nam istorijski deluju daleko. Kako je rečeno, ideja da se ne učestvuje u tom svetu takođe je politička, te je ideja da „ja neću u ovom svetu da se igram“ legitimna i mi moramo imati poštovanja prema onima koji odustaju, iako smo po svojoj prirodi ljudi koji se bore. A upravo je deo „tragedije inicijacije“ reći „ne“ užasima koje živimo.
Zanimljivost za kraj: na poslednjih nekoliko strana uvoda Ivan Medenica, objašnjavajući zašto u njegovom izboru nije bilo mesta za Britanika, analizira pomenutu Rasinovu dramu sa stanovišta tragedije inicijacije. Možda nagoveštava nastavak teme u drugoj knjizi (koja se, istina, pominje kao analiza ženskih likova)?
Sonja Ćirić