Aleksandra Jakšić
Džejms Bond na Brodveju igra Jaga iliti Danijel Krejg i Dejvid Ojelou tumače glavne uloge u Šeskpirovom Otelu u dinamičnom viđenju dobitnika Tonija Sema Golda na sceni New York Theatre Workshop-a. Publika okružuje aktere sa tri strane na drvenim klupama, scenografija oslikava vojnički baraku, scena je prekrivena šperpločom, razbacanim dušecima, vojnim telefonima, sanducima municije, sve vrvi od mišića i noževa, ali neprijatelj neće doći, već će se nasilje pokrenuti iznutra. U ovoj produkciji umanjeno je pitanje rase i rasizma, fokusirana je na to što je Otelo stranac, te kako ga njegov status autsajdera tera da preispituje svoju poziciju u društvu. Goldovo viđenje počinje u mraku i naglašava zatvorenost likova koji nemaju poverenja u svoje prijatelje, ne veruju neprijateljima, ali ni sebi. Publika je, piše Gardijan, posle više od tri sata bila oduševljena.
Moderno viđenje Ibzenove Hede Gabler u tumačenju „usijane“ Rut Vilson (zvezde serija Luter i Afera) i režiji Iva Van Hovea odbacuje uobičajeno, utešno, protofeminističko čitanje gde heroina čini strašne stvari jer je žrtva. Debi belgijskog reditelja za londonski National Theatre je, kritika kaže, zanosan. Velika, ogoljena, gotovo prazna soba Hedinog i Tesmanovog novog doma je neprijateljska i gruba, „prozračna i prostrana“ kako njen muž insistira, dok se njen otpor ogleda u zakucavanju cveća na zidove. Prostor polako bledi zahvaljujući izuzetnim svetlosnim rešenjima Jana Versvejvelda, dok zbunjuje i uznemirava elektro „zanovetanje“ dizajnera zvuka Toma Gibsona. Jedino olakšanje pružaju ironično raspoređeni delovi pesme Blu Džoni Mičel koji opisuju svaku scenu. Sve doprinosi osećanju velike odvojenosti i dezorijentacije, zalazeći tako sve dublje u okvire Hedine izolacije. A ludi duh vreba u telu društvene konzervativke u igri Rut Vilson.
„Reč je o kliničkoj evaluaciji teškog komada. Iako radnju prenosi u sadašnjost, ovo nije samo apdejtovan Ibzen ili pak verzija u kojoj Heda napušta naš svet. Lukavije je od toga i samosvesnije. Umesto da ublaži Ibzenov tekst savremenim govorom, adaptacija Patrika Marbera veliča original: čudno je kruta, pomalo formalna i nejasno uznemirujuća… Ovo je trijumf za Vilsonovu i reafirmacija Van Hoveove veličine. Ali takođe je podsetnik kakvu je sjajnu godinu imao Nacionalni teatar“, piše magazin Varajeti.
Ivo van Hove je već režirao ovu Ibzenovu dramu u Americi 2004. godine i dobio nagradu Obi. „Volim da se ponekad vraćam istim tekstovima. Briljantno je da je Ibzen, pišući pre više od veka, sve video tako precizno. Heda je isfrustrirana domaćica, ali drugačija od Nore. Norini izbori su jasni, Heda ostaje enigma. Rut i ja smo radili na tome da odgovorimo zašto je to tako. Nema jedne istine. Kao reditelj ili glumac morate da tumačite niti… Volim da stvaram svet u kome će drama najbolje procvetati“, kaže reditelj za Njuzvik.
Stiče se utisak da je Ivo van Hove, vrlo specifičnog senzibiliteta i jakog izraza, među najpopularnijim svetskim rediteljima – radi gotovo svuda, jureći iz projekta u projekat. Nakon pomenute produkcije Hede Gabler bacio se na adaptaciju Viskontijevog filma Opsesija gde glavnu ulogu tumači Džud Lo (produkcija Barbican Theatre i njegove kuće Tonelgroep Amsterdam), premijera je zakazana za kraj aprila. Kao što je Ludus već pisao, Van Hove se za Avinjonski festival bavio adaptacijom Prokletih (ili Sumrak bogova), još jednog Viskontijevog ostvarenja. „Pretvaranje filma u pozorišnu predstavu je veliki izazov, kao da ste prvi reditelj koji je režirao npr. Hamleta. Radeći film vi ste bog kreacije i na kraju sve montirate, što nikada ne može da se desi u pozorištu. Tamo pak moram da postavim teatarski svet…“, izjavio je reditelj za Njuzvik.
Međutim, treba se osvrnuti i na njegov mjuzikl Lazarus (New York Theatre Workshop), koji je nakon nešto više od godine prikazivanja u Americi (karte su rasprodavane za nekoliko minuta), u neku ruku obeležavajući godišnjicu smrti Dejvida Bouija, izvođen u Londonu krajem januara. Svojevrstan nastavak knjige Čovek koji je pao na Zemlju Voltera Tevisa iz 1963, i istoimenog filma iz 1976. u kojem je slavni muzičar igrao glavnu ulogu, napisali su Boui (uz pesme specijalno nastale za ovu of-brodvejsku produkciju) i Enda Volš. „Boui je učestvovao u radu na predstavi, njegov životni san je bio da stvori, kako je govorio, ’komad sa mojom muzikom’“, rekao je Van Hove za Gardijan. Tomasa Njutona, „čoveka“ koji ne može da umre i kojeg glave utopljene u džinu progoni bivša ljubav, igrao je čuveni TV junak Dekster, tj. Majkl C. Hol. „Oproštajni poklon Dejvida Bouija svetu. Superiorno režirano i pevano. Majkl C. Hol je hipnotički briljantan“, piše Independent, „Lazarus deluje kao Bouijeva poslednja turneja, testament i ekscentrični projekat upakovani u jedno“, prenosi Tajm aut. „Proći će sigurno mnogo vremena dok ponovo ne vidimo džuboks mjuzikl toliko neobičan, skoro nerazumljiv i čudesno intrigantan poput Lazarusa“, razmišlja kritičar Gardijana. Reditelj pak ne vidi šta je tu nerazumljivo: „Odmah sam uvideo da se radi o egzistencijalističkom komadu o čoveku koji je živi mrtvac, on večno pati za ljubavlju svog života, pitajući se kako da sve to dobije neki smisao… Interesuju me dve osnovne stvari. Naša egzistencija, kao u Lazarusu. Zašto smo ovde? Može li ona da bude smislena? Možemo izvršiti samoubistvo. Zašto ne bismo? A takođe me interesuje i politika, ali samo u antičkom smislu – polis kao društvo… Neki ljudi kažu da pozorište neće preživeti 21. vek, ja kažem da će postati umetnička forma. Zašto? Jer je živo. Ono je svet mašte. Teatar je prostor u kome možemo raditi šta nam je volja. Ako nećeš da rizikuješ, nemoj biti u pozorištu. A čini mi se da isto važi i za život“, zaključuje Van Hove u intervjuu za Njuzvik.
U vezi navedene činjenice da su se karte za Lazarusa prodavale tek za nekoliko minuta, budući da je iza ostvarenja stajao trio Boui, Majkl C. Hol i Van Hove, zanimljivo je pomenuti da je debi Kejt Blanšet na Brodveju (Ethel Barrymore Theatre) doneo adaptaciji Čehovljevog Platonova (komad u viđenju supruga dvostruke oskarovke Endrua Aptona nazvan The Present) čak milion dolara u samo jednoj sedmici prikazivanja, iako je predstava dobila podeljene kritike, mahom saglasne u odličnom tumačenju lika Ane, udovice koja puni 40 godina. Poređenja radi, a imajući u vidu da su ovolike sume rezervisane samo za mjuzikle, ovosezonska produkcija Višnjika inkasirala je u najposećenijoj nedelji nepunih 400.000 dolara. Zvezde zaista garantuju finansijski džekpot…