Aleksandra Jakšić
Dok se još čuju i odjekuju hvalospevi posle gostovanja Zagrebačkog kazališta mladih u Beogradu s predstavom Hinkeman u režiji Igora Vuka Torbice (koju izvodi izvanredan glumački ansambl predvođen Ozrenom Grabarićem i Rakanom Rushaidatom), treba pomenuti još jednu uspelu hrvatsku produkciju našeg mladog reditelja. Naime, na samom kraju 2016. u zagrebačkoj Gavelli postavio je Torbica pučki komad u tri dela Priče iz bečke šume Edena fon Horvata.
Tekst jednog od najvažnijih austrijskih dramatičara međuratnog razdoblja je adaptiran, pa je drama, izvorno oštra kritika (bez)vrednosti i licemerja bečkog (malo)građanskog društva neposredno pre dolaska na vlast fašista 1934. godine, pretvorena u gotovo nakaznu metaforu samog društva. Predstava Priče iz Bečke šume donela je na scenu polusvet lišen junaka u komadu koji na temeljima avangardnog dramskog teksta Fon Horvata iz razdoblja između dva velika rata razvija malograđansku grotesku 21. veka.
Fabularna okosnica Fon Horvatovog teksta je tužna sudbina devojke Marijane, kćeri vlasnika radnje igračaka koja, nakon što se zaljubi u šarmantnog i bezosećajnog kockara Alfreda, odluči da raskine veridbu s dosadnim, ali pouzdanim mesarom Oskarom. Raskid pokreće lavinu koja Marijanu odvodi sve dublje u tragediju…
„Torbica je tekstu pristupio široko, upotrebivši ga kao uzor prema kom razvija vlastitu dramsku situaciju, pozivajući se na aluzije i analogije izvornika. Oduzeo mu je prostornu odrednicu, pa iako ne beži od toponima – Beč se uzgredno spominje u nekoliko navrata, kao i zloglasni Dahau – od njih se udaljio dovoljno da posve izbledi izvornu Fon Horvatovu kritiku jačanja fašizma. Vizuelno i auditivno Torbica se ogradio od Fon Horvata: oduzeo je Pričama i bečke valcere i salonsku malograđansku estetiku, iz prostora krajnje ugode koji sugerišu Štrausovi valceri svoje je junake premestio u prostor svakovrsnih preterivanja. Zadržao je Fon Horvatov odnos prema pojedincu kao ’ne-osobi’ – likovi u toj drami jesu ’svet u malom’, svet sastavljen od ljudskih bića koja odbijaju da budu osobe. No Torbica je taj nedostatak ’osobe u ljudima’ predstavio kroz preterivanje koje je samo sebi svrha. Transponirajući realistično u maštu, u nešto što nije život već teatar, pomešao je razne motive, pa tako na sceni spaja beduina, balerinu, mesara i mladog austrofašistu, nevinu devojku milog lica i njenu čudovišnu sadistički erotizovanu majku“, piše kritičar Jutarnjeg lista.
„Igor Vuk Torbica nadmašio je očekivanja Pričama iz Bečke šume (…) Po mnogo čemu Bečka šuma svojevrsni je nastavak Hinkemana, ali je i veliki autorski korak napred, realizovan s jasnom idejom i preciznom koncepcijom, u saradnji s dramaturgom Katarinom Pejović“, dodaje Večernji list, dok Novi list konstatuje da „nema nijedne uloge koja nije studiozno napravljena“.
Torbicu čeka još jedna premijera. U maju riječka publika imaće priliku da pogleda njegovo viđenje Molijerove drame Kritika škole za žene na sceni HNK „Ivana pl. Zajca“.
U pomenutom HNK „Ivana pl. Zajca“ u januaru premijeru je imala rediteljka Ana Tomović. Bergmanovu porodičnu dramu Jesenja sonata dramatizovali su Vuk Ršumović i Olga Dimitrijević a uloga majke poverena je Miri Furlan.
„Spoj teksta, osećanja koje on nosi, rediteljke, te celog autorskog tima koji je sa sobom dovela, kao i zaista idealna glumačka podela za komad, proizveli su predstavu koja je istovremeno i savremena i vrlo prisutna, koja se tiče svih nas. A blizina glumaca na pozornici omogućava nam da još više sudelujemo u onome što gledamo. Zaista sam zadovoljna, pre svega načinom na koji je odabrano kako će se raditi taj tekst, načinom na koji je rađeno s glumcima i načinom na koji su glumci izneli ovaj izuzetno težak zadatak“, naglasila je upravnica Hrvatske drame Jelena Kovačić.
„Predstavu o jednom od najsloženijih odnosa, onom majke i kćeri, rediteljka Tomović prikazala je kao kompleksan unutrašnji svet osećaja, strahova, čežnji, unutar kojeg svi likovi preuzimaju obrise Bergmanove duše koja ima samo jednu čežnju, onu za ljubavlju. Ingmar Bergman, švedski majstor pozorišta i filma, te portretisanja kompleksnih i zamršenih ljudskih odnosa, u Jesenjoj sonati koncentriše se na lik slavne pijanistkinje Šarlote koja se, potresena smrću svog muža, nakon godina odsutnosti ponovo susreće s kćerima – Evom i Helenom koje i dalje žive posledice nedostatka majčine ljubavi“, piše Novi list.
„Scena Ljerke Hribar koja odiše toplinom, podloga u bojama jeseni, lišća i suve trave, jedna klupa kao centar događanja i pročelje kuće s četiri prozora iza kojeg je hladni svet koji ne vidimo, ali ga osećamo u svetlima koja se pale i gase, u senama koje promiču, u mračnim oknima… Slike su to što gledalac želi da zadrži… Rediteljka Ana Tomović sve je podredila osnovnoj muzičkoj formi, sonati – muzičkom obliku s tri ili četiri stava suprotstavljenih ritmova, pisanoj za solo instrument, najčešće klavir, ređe za dva instrumenta. Čista, oslobođena od suvišnih pokreta i rekvizita, ogoljena i oslonjena na snažan tekst dve glavne protagonistkinje, majku Miru Furlan i ćerku Mariju Tadić… Poput skalpelom odrezanih filmskih scena oslikavaju se stavovi – susret majke i ćerke, nakon sedam godina, koji nosi želju za neizgovorenim strahovima, pitanjima, optužbama, rasutom i izgubljenom ljubavlju koje su obe željne. Svaka u svom poimanju života, grešaka, istinske čežnje za ljubavlju, odrastanja, nemoći i neuhvaćenih niti odnosa prepunih mogućnosti za približavanje koje samo obe strane treba da prepoznaju u datom trenutku“ (HRT Radio Rijeka).