Razgovarao: Nenad Kovačević
Sve je više predstava u kojima je kostim nedomišljen i, zbog materijalne krize, nekako je najlakše odreći se kostima, ali to je sakaćenje predstava, smatra Snežana Nena Kovačević, kostimografkinja u Narodnom pozorištu Užice.
Tokom 33 godine uspešnog umetničkog rada Snežana Kovačević je osmislila kostime u više od 200 predstava i oko dvadesetak scenografija. Završila je Akademiju primenjenih umetnosti u Beogradu i iskustvo vrsnog poznavaoca kostimografije. Osim u Užicu, potvrđivala se u pozorištima u Beogradu, Kragujevcu, Somboru, Šapcu, Tuzli, Zrenjaninu, Kruševcu, Čačku, Prištini, Herceg Novom, ukrajinskom gradu Užgorodu…
Bila je modni kreator, a dokazala se i kao vrsni pedagog u Umetničkoj školi u Užicu. Član je ULUPUDS i Udruženja likovnih umetnika Srbije. Samostalno je izlagala u Beogradu, Užicu, Pirotu i na Zlatiboru. Uspešnost njene karijere dokazuje i mnoštvo nagrada, među kojima je Ardalion za kostim u užičkoj predstavi „Per Gint”, koji je časopis Scena proglasio za najbolji u pozorišnoj sezoni 1999/2000. godine. Tu su i nagrade ULUPUDS za kostim u predstavi „Zganarel ili uobraženi rogonja” zaječarskog pozorišta, kao i specijalna nagrada za scenski dizajn užičkog komada „Pilad”, koji je izveden na Bijenalu scenskog dizajna 2006. u Beogradu. Dobitnica je i i osam nagrada na festivalima „Joakim Vujić”, a neobični kostimi u komadu „Sluga dvaju gospodara”, koji je izveden 2007. na Pozorišnom bijenalu u Veneciji, privukao je veliku pažnju i italijanske publike i kritike. Ovogodišnja je dobitnica „Joakimovog prstena”, nagrade koju dodeljuje Knjaževsko-srpski teatar iz Kragujevca za doprinos u razvoju teatra i afirmaciji njegovog ugleda u zemlji i inostranstvu.
„Nemam osećaj da je toliko vremena prošlo, jer svaka nova predstava za mene predstavlja novi izazov i mogućnost da budem zanimljivija i da predstava bude što uspešnija”, svedoči Nena Kovačević, skromna i tiha žena, koja u odnosima sa glumcima i rediteljima neguje toleranciju, iskazuje bezgraničnu strpljivost i na taj način najčešće uspeva da ostvari svoje kostimografske zamisli.
Kostimografija je oduvek bila izuzetno važan segment pozorišne umetnosti. Međutim, ona se danas često nudi u „minimalističkoj” i „svedenoj formi”, što su neretko eufemizmi za materijalnu krizu u našem teatru. Gde je mesto kostimografije u današnjoj pozorišnoj umetnosti?
Kostimografija je danas u zapećku. Sve je više predstava u kojima je kostim nedomišljen i, zbog ekonomske krize, nekako je najlakše odreći se kostima i to je sakaćenje predstava. Postoje i situacije u kojima reditelji žele da povećaju sopstvene honorare i pristaju da, osim režije, rade i kostime, što je nedopustivo. Sve su češći komadi sa crnom ili nekim neutralnim kostimima, a onda i predstava bude takva – neutralna. Te nedostatke publika, možda, neće odmah prepoznati, ali kada bi joj bilo omogućeno da uporedi takvu predstavu sa predstavom u kojoj su kostimi onakvi kakvi bi trebalo da budu, vrlo brzo bi joj bilo jasno o čemu je reč. Ne želim da umanjim značaj reditelja, ali još malo pa bi publika mogla da se pita zbog čega da dolazi u pozorište kada izostaje potpuni scenski doživljaj kojeg, osim kostima, čine i scenografija, muzika, pokret, a kojih se u pozorištima takođe vrlo često odričemo. Teško da jedan čovek može sve sam da zna, ali kada se radi u timu, onda je i rezultat mnogo bolji. Potrebno je i malo više profesionalnog digniteta, kako bi se sadašnje stanje popravilo, jer sadašnjim pristupom kostimografiji nanosi se velika šteta i pozorišnoj umetnosti u celini.
Gde pronalazite inspiraciju za kostime i kako oni nastaju?
Inspirišu me tekst, razgovori sa rediteljem, a volim da prisustvujem početnim probama kako bih osetila glumce u njihovim ulogama, načine na koji im pristupaju i kako ih doživljavaju. Nekada su to asocijacije na realan život, neko lično iskustvo, a nekada se oslanjam na sopstvenu intuiciju i dogodi se taj kreativni ključ. Nakon toga nastaju pravi problemi, a to su razmišljanja o novcu i nabavci materijala, a nekada je potrebno da se izborim sa potpuno drugačijim idejama reditelja i glumaca.
Da li su se dešavale kretivne blokade?
Bilo ih je, ali na sreću ne tako često. Nekada je dovoljno da me inspiriše neka replika iz teksta. Nekada je rezultat bolji, a nekada lošiji. Najviše volim da radim bizarne kostime za komedije i vodvilj, u kome sam imala i uspeha, jer nude više mogućnosti i sam rad je zabavniji. Kada radim kostime za neki tmuran komad, danima idem na probe i neminovno je da se uživim u sve to, što nije dobro, jer nam je život ionako tmuran, težak i tragičan.
Kako se suočavate sa problemom kada reditelj odbije kostimografska rešenja?
I to je deo iskustva. Radila sam kostim za užičku predstavu „Rodoljupci”, koju je režirao Lari Zapija. Napravila sam skice za, čini mi se, dopadljive i duhovite kostime, ali on je tražio da svi kostimi budu crni. Ko bi se s tim složio? Ne mislim da je to doprinelo predstavi, već mi se čini da smo dobili nekog čudnog i ogoljenog Steriju i zbog toga mi je bilo veoma žao. S druge strane, postoje reditelji sa kojim sam radila i koji pružaju potpunu slobodu izražaja, poput Dragana Jakovljevića, Kokana Mladenovića, Aleksandra Lukača, Boška Dimitrijevića i reditelja mlađe generacije. Iako nisu reditelji, veoma me raduje saradnja sa Ivicom Klemencom i Feridom Karajicom, jer mi je veoma blizak način njihovog razmišljanja i rada.
U kojoj meri uvažavate sugestije i primedbe glumaca?
To činim vrlo rado, ali ne svih glumaca, među kojima su posebno oni koji imaju „previše i vremena i ideja”. Konstruktivna razmišljanja glumaca, često mi pomažu da rešim neke nedoumice, a inspirišu me čak i oni koji su skloni zanovetanju. Trudim se da budem maskimalno strpljiva i tolerantna. Dešavalo se da me provociraju oni sa kojima prvi put sarađujem, ali budem strpljiva i problemi se brzo reše.
Koliko je potrebno novca da bi kostimografija bila uspešna i kakva je Vaša procena – u kom pravcu će se razvijati pozorišna kostimografija?
Mnogo toga zavisi od novca, ali postoje razni načini da se uradi dobra kostimografija. Nekome će budžet za predstavu omogućiti da ode u inostranstvo i da kupi kvalitetne tkanine, a neko će se snaći na drugi, mnogo jeftiniji način. Kultura i pozorište nikada nisu imali dovoljno novca, koji jeste veoma važan, ali nekada veliki novac nije garancija da će predstava i kostimi biti dobri.
Volela bih da se vratimo pravim kostimima i da se više novca ulaže u taj segment pozorišne umetnosti. Međutim, kod nas ništa nije izvesno. Čini mi se da bi i ljudi iz profesije trebalo malo više da se potrude i da ne dozvole da se profesija i dalje urušava, ali sumnjam u ljudsku prirodu, jer svi moramo da preživimo. Ako bismo se izborili za to da živimo bolje, sve bi bilo bolje i ne bismo morali da se odričemo svega i svačega na štetu profesije.