Razgovarala: Snežana Miletić
„Kako smo preživjele”, predstava Zagrebačkog kazališta mladih, nastala po motivima eseja Slavenke Drakulić i pričama akterki, a u režiji Dina Mustafića, izazvala je veliku pažnju ne samo u Hrvatskoj, već i u regionu. U njoj briljira osam izuzetnih glumica: Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Katarina Bistrović Darvaš, Doris Šarić – Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Nina Violić. Utisku doprinose i songovi Mate Matišića.
Razgovor sa spisateljicom Slavenkom Drakulić nastao je nakon izvođenja predstave u okviru poslednjih „Gavelinih večeri”. U pitanju je strastvena, oštroumna, drčna i duhovita priča o komunizmu, tranziciji, SFRJ, životu u njoj, životu u teatru, životu u i oko sećanja… Životu koga se sećamo i sve manje živimo… Kada iz konteksta svojih godina sumira svoje utiske, gledalac se neminovno upita, šta ovakva predstava znači nekom mladom čoveku koji ne pamti naše nostalgično SFRJ – vreme i sve njegove – med i mleko – zablude…
Oni koji bi mogli da verbalizuju tek vreme privatizacije i lažne evropeizacije, o traumama života u SFRJ ne bi mogli ništa da kažu… Šta mislite, jesmo li mi njima smešni sa tim nostalgijama, kao što su naši roditelji nama bili kada bi govorili o prošlosti?
Čini mi se da je jedna stvar govoriti o prošlosti, a posve druga osjećati nostalgiju. I uz to, nostalgiju koju osjeća moja generacija i stariji, ne bih interpretirala kao žal za političkim sistemom, već za svojom mladošću. Bili smo mladi i bilo nam je dobro, svakako bolje nego sada s malim penzijama, okruženi nesigurnošću i djecom koja gube poslove i kojima moramo pomagati kako znamo i umijemo. Nije to nešto čemu smo se nadali. A govoriti o prošlosti – to je za mene druga priča. Da smo više i iskrenije govorili o prošlosti ranije, da smo to smjeli, bilo bi bolje. Bilo bi teže zaratiti. Ovako, još uvijek živimo s lažima i manipulacijama službenih verzija prošlosti.
Kakvu će predstavu na temu sećanja oni, te mlade FB generacije, moći da naprave za deset ili 20 godina, generacije koje šminkaju na društvenim mrežama svoj život onako kako bi želele da on bude i to tako da vremenom i sami poveruju u tu „poželjnu stvarnost”?
Dakle jednu „šarenu lažu” zamenili smo drugom… Nedavno je neki psiholog u britanskom „Telegrafu” pisao o tome kako lažni profili na FB prave dalokosežne i duboke posledice, jer mogu da stvore lažne uspomene. Pa i naše su bile lažne… Ima li istinitih uspomena?
Uspomene su u prvom redu uvijek osobne, a onda podložne osjećajima, zaboravu itd. Zato se ne možemo nikada posve pouzdati u njih, a ipak, uspomene daju okus i boju, možda i smisao našem životu. Mislim da nije važno jesu li uspomene istinite ili ne, na koncu to šteti ili koristi samo pojedincima. Važnije je, je li historija koju nam predaju u školama istinita ili lažna, jer to se tiče cijelih kolektiva.
Jeste li se sretali sa glumicama tokom rada na predstavi? Jeste li kako uticali na nastanak same predstave, jeste imali sugestije, uslove? Da li biste se usudili da sami režirate predstavu po svom tekstu, koja govori o ženskim traumama ovog sveta?
Glumice su divne, zaljubila sam se u njih. Toliko pametno glume i prepune su energije i entuzijazma, to publika osjeća i nagrađuje ih aplauzom. Nemojmo zaboraviti da su one na moj tekst dopisivale svoja iskustva, svoje priče, i to je možda ključ njihovog tako vidljivog osobnog odnosa, identifikacije s predstavom. No, moram Vas razočarati. Ja nisam sudjelovala u rađanju predstave. Dino Mustafić me pozvao jednom na razgovor, ali to je već bilo pred premijeru. Dakle, ja ne pišem scenarije, niti dramske tekstove i ne petljam se drugima u njihov posao ili barem se nisam petljala do sada – ni režiserki filma „Kao da me nema”, Huaniti Villson, niti Mustafiću. Zato je moj odgovor na predstavu o ženskim traumama – makar su u ovoj predstavi dane uglavnom baš ženske priče! – ne, neću se u to upuštati na sceni, samo u prozi.
Mada se Mustafić poigrava sa nostalgičnim situacijama, iako je ponekad i pomalo podrugljiv, odavno se nije dala videti predstava u kojoj „jugonostalgičnost” nema direktan ružan predznak. Šta mi koji verujemo u lekovitost takvih predstava dobijamo osim: „Pre upotrebe leka pažljivo pročitajte uputstvo, u slučaju neželjenih indikacija konsultujte svog lekara ili farmaceuta”?
O svemu je dobro govoriti, na sve se dobro nasmijati, smijeh je naprosto ljekovito iskustvo. I sama sam bila zbunjena lepršavošću i humorom predstave, na primjer songovima koje je napisao Mate Matišić. Jest da ima humora i u mojim pričama, ali stvar je u izvođenju. Lijepo je moći se s predstavom vratiti u druga vremena na ovaj način. Tjera te na razmišljanje ali bez ideološkog ili političkog predznaka na koje smo naučili. Mislim da su dramaturginja Željka Udovičić i Dino Mustafić zaslužni za to.
U predstavi se kaže da je sve ono negativno što smo – da li – preživeli, posledica „mi” ideologije. Ima li izlaza iz te centrifuge, mogu li generacije odrasle u kolektivističkom duhu odgojiti ljude sa jakom, autentičnom osobnošću?
Ja ne volim kolektivno MI ali ne volim ni anonimnost – jer ako ti kolektiv daje anonimnost, jednako tako daje ti ga i nova tehnologija. I jednako te rješava odgovornosti – tek toliko da se zna, da ovi novi anonimusi nisu izmislili baš ništa novo! Nekada je, barem mene, rukovodila pobuna protiv postojećih autoriteta, od roditelja do škole i političkog sistema. Danas je konformizam jači. Ali suštinska promjena je u vladajućim vrijednostima. Nama novac nije bio najvažniji, a nije niti mogao biti u socijalizmu – bilo je važno obrazovanje, na primjer. Da, neki su imali više, a neki manje, postojala je tzv.crvena buržoazija – no sve je to šala u usporedbi s današnjim socijalnim razlikama koje sve više rastu. Novac je, međutim, postao mjerilo svih stvari. Ne želim romantizirati prošlost, ali danas odgajati djecu u situaciji u kojoj i oni najmanji moraju imati I-phone, da marke odjeće ne spominjemo, naprosto je prezahtjevno. Međutim, uvijek ima ljudi koji u sebi nađu snagu suprotstaviti se vladajućem sistemu vrijednosti. I danas sigurno postoje takvi, možda ih je manje, možda su im glasovi manje čujni, a možda se i drugačije glasaju.
U društvima koja počivaju na „mi” ideologiji najviše stradaju žene. I srpsko i hrvatsko društvo imaju problem sa tim i dan danas…
U svim post-socijalističkim zemljama događa se jedan retrogradni proces. U zemlji u kojoj je vladala patrijarhalna kultura, socijalistička je vlast po definiciji emancipirala žene odozgo prema dole, preko emancipatorskih zakona. Poslije propasti tog političkog sistema, u kaubojskoj varijanti komunizma, samo je dio zakona opstao. Žene prve gube posao, a zadnje se zapošljavaju, među mladim nezaposlenima je više žena nego muškaraca, u nekim zemljama kao na primjer u Poljskoj ponovo je zabranjen pobačaj. Plaće su im manje, socijalna davanja države za majke sve manja. Mlade žene sretne su ako uopće imaju posao na ugovor u privatnim kompanijama i ne žele ga izgubiti tako što će ostati u drugom stanju. A crkva pritiska s nacionalističke strane jer premalo rađaju… itd. Ali žene same, pa i mlade generacije, uvjerene su da će netko drugi rješavati njhove probleme. Bojim se da neće.
Evropska unija je takođe jedno veliko „mi”, zar ne? Šta ostaje i ženama i muškarcima zaglavljenim u ovom limbu između postkomunističke tranzicije, lažnog evropeizma i realnog života u kojem je svakodnevna borba imperativ preživljavanja?
Ranije smo doživljavali Evropu kao san. Sada, barem ove zemlje koje su ušle u EU, žive tu evropsku stvarnost i vide da nije nimalo slična snu. A i stvarnost Evrope se promijenila, stigla ju je financijska kriza koja može samo pogoršati stvari. Ali svi mi u istočnoj Evropi htjeli smo biti poput „zapada”. To smo odabrali i nemamo pravo biti razočarani. Što ne znači da se ne treba boriti za dostojan život.
Snežana Miletić