Duh Ateljea je način kako se misli, glumi
Stari i novi „ateljeovci“: Gorica Popović, Dara Džokić, Milan Caci Mihailović, Dimitrije Kokanov o svom pozorištu
Sonja Ćirić
Od Fausta, prve predstave Ateljea 212, do najnovije Dece radosti prošlo je šezdeset godina. Pravi momenat da se zabeleže uspomene, preispitivanja, saberu rezultati kako bi se sačuvali za neke sledeće jubileje.
Zamolili smo da nam u tome pomognu glumice Gorica Popović i Dara Džokić, glumac Milan Caci Mihailović i najmlađi član Ateljea 212, dramaturg Dimitrije Kokanov.
GORICA POPOVIĆ: „Glumila sm u Ateljeu još kao student, prvo Muške stvari Ljubiše Ristića, a onda u Mariji Isaka Babelja u režiji Mucija Draškića, i u Oj, Srbijo, nigle lada nema. Kad sam diplomirala, ostala sam na Fakultetu dramskih umetnosti kao asistent na dikciji i glumi. A onda su me jednog dana Muci Draškić i Mira Trailović pozvali u Atelje da igram u Beketovim jednočinkama Ne ja i Kraj igre. I, eto: došla sam i ostala. Mislim da je to bilo 1982. godine.“
DARA DŽOKIĆ: „Došla sam u Atelje nakon godinu dana igranja u Pozorišu ’Boško Buha’. Mira Trailović me je pozvala. Miroslav Belović je u ’Buhi’ režirao jednu predstavu i rekao Miri ’dođi da vidiš, ima ovde jedna glumica za Atelje’. Ona je došla i ja sam prešla u Atelje. Eto, tako je to bilo. A mogla je i da me ne vidi.“
MILAN CACI MIHAILOVIĆ: „Na trećoj godini studija postao sam stipendista Narodnog pozorišta, tu sam i diplomirao. Ali pre nego što sam diplomirao, srela me je Mira Trailović, upravnica Ateljea, i rekla da su me ona i Jovan Ćirilov gledali u jednoj predstavi i odlučili da sam za njihov ansambl. Naravno, otišao sam u Atelje iako sam bio stipendista Narodnog, i tu ostao do kraja radnog veka.“
GORICA POPOVIĆ: „Mira Trailović je u to vreme odlazila, počinjala je da priprema Bitef teatar, a u Ateljeu su još bili Zoran Radmilović, Slobodan Cica Perović, Taško Načić, Milutin Butković, Neda Spasojević… svi su bili tu, Atelje u svom najsjajnijem periodu. Naravno i Petar Kralj, Dragan Nikolić, Bora Todorović. Imala sam sreću da sa njima glumim. Bilo je raznih predstava. Odmah pošto sam došla, radili smo Kosančićev venac, Slobodan Selenić je napisao komad po svom romanu. Sjajna predstava, igrali smo je sto-dvesta puta, ne sećam se. U to vreme je postojala kritičarska omraza da se u Ateljeu najčešće igra šala-komika. Neki kritičari su nipodaštavali ateljeovski humor, smatrali ga nižim oblikom pozorišnog izraza. Publika je pokazala da nisu bili u pravu. Evo Ljubavno pismo igramo 23 godine, to je slika našeg mentalteta, kao što je i Radovan, kao što su i mnoge Ateljeove predstave. Atelje je negovao savremeni repertoar modernog izraza, ali i domaću komediju. Ovde se igrao prvi komad Duška Kovačevića Maratonci, što nije opštepoznato. Atelje je imao jako dramaturško odeljenje: Borislav Mihajlović Mihiz, Borka Pavićević, Jovan Ćirilov, oni su bili ljudi različitih ukusa i naklonosti i to je bilo dobro.“
MILAN CACI MIHAILOVIĆ: „Osim po velikim glumcima, Atelje je tada bio poznat kao mesto gde se slobodno progovaralo o mnogim temama. U tome je bio glavni Mihiz, pa Brana Crnčević, Bora Pekić, Danilo Kiš, koji je jedno vreme bio dramaturg. Sedelo se u bifeu i diskutovalo do zore. Bife pozorišni nije bilo mesto gde se šikalo, tu se razgovaralo o književnosti, o društvenim prilikama, o svemu aktuelnom. Dolazili su i glumci iz drugih pozorišta – Ciga Jerinić, Branko Pleša, čika Bata Janićijević – zamislite koja su to imena bila! Mi tadašnji mladi bili smo počastvovani što sedimo u njihovoj blizini. Tada se mnogo radilo, stalno su se spremale predstave, nekad sam imao više predstava mesečno nego što ima dana, pa nije ni čudo što je bife stalno bio pun.“
DARA DŽOKIĆ: „Od svih pozorišta u zemlji jedino u Ateljeu postoje samo dve garderobe. Muška i ženska, nema solističkih. I ja o tome stalno pričam, kad god mogu. To je ustanovila Mira Trailović, i tako je i danas. Ona je postavila i zajednički poklon na kraju predstave. Nema pojedinačnih. Svi smo zajedno odigrali predstavu, i svi ćemo i da se klanjamo, i onaj ko igra kralja i onaj ko igra slugu. Jer mi smo tim.“
GORICA POPOVIĆ: „Pre nekoliko godina smo pokazali da kao tim možemo da se izborimo za sebe. Skrenuli smo pažnju na sebe, ali i na glumce uopšte, na esnaf. Pokazali smo da možemo da budemo zajedno u nečemu što nam je važno. Imali smo veliki otpor u Skupštini Beograda, ali smo argumentovao dobili tu borbu. Zatim je Ivana Cici Dimić htela da nam pomogne i da nam bude direktor u prelaznom periodu, a posle nje je došao Branimir Brstina. Nije mu lako, stalno potraga za sponzorima, dobrim saradnicima. Trudmo se da mu pomažemo. Imamo Umetničko veće od sedam glumaca, ja predsedavam, to je savetodavno telo koje druga pozorišta nemaju. Čitamo tekstove, gledamo predstavu pre premijere, pre nego što izađe pred publiku. Mislim da je to korisno.“
DARA DŽOKIĆ: „Pamtim razna društvena uređenja. Kad je bilo novca za pozorište, pa su bile i velike produkcije, pa kad su došle krize, pa zatvorenost, pa smanjenje tržišta, pa probijanje tih granica, prvi smo mi posle rata sa Svetozarem Cvetkovićem otišli u Hrvatsku i evo sad barem jednom mesečno tamo gostujemo. Sad se Branimir Brstina, jedan od nas, prihvatio zadatka da vodi pozorište jer je imao veliku želju da sačuvamo to naše. Paradoks je da što je bolji menadžer, to ga država manje pomaže. Eto, vidiš da možeš sam – kao da kažu.“
GORICA POPOVIĆ: „Za Atelje se kaže ’duh Ateljea’. Mislim da se za druga pozorišta to ne kaže. Duh Ateljea je način kako se misli, glumi, pa sve to zajedno od različitih ljudi koji su našli zajedničku nit. Ovde su ljudi birani kao individualci, svako je imao svoj izraz, svoju energiju. To je bilo zanimljivo i to je bilo dobro. I svi smo, osim što smo glumili u Ateljeu, mnogo snimali. Valjda zato nije bilo frustriranih ni surevnjivih. Mira Trailović je znala da je dobro da glumci rade i na drugim mestima zato što promovišući sebe, promovišu i Atelje. Mi i danas tako živimo i evo, od kako je na čelu Ateljea Branimir Brstina, uspevamo da napravimo i ansambl predstave. Duh Ateljea su moderni komadi, igrani bez patetike i lažne psihologije. Duh Ateljea je i duhovitost, pogled na život sa ’čaškunskim’ osmehom. Uvek kad to kažem setim se Dragana Nikolića, Bore Todorovića, Taška Načića, svih koji su otišli od nas. To je istorija. Sva sreća te je Caci Mihailović beležio anegdote i pričice iz Ateljea i objavio ih u svojim Uspomenarima.“
MILAN CACI MIHAILOVIĆ: „Počeo sam da zapisujem ono što čujem u bifeu, na probama, predstavama, smem da kažem bez prethodnog promišljanja – spontano. Jednog dana palo mi je na pamet da zabeležim neku zanimljivost koju sam čuo u pozorišnom bifeu. Ima tome više od 35 godina. Beležio sam na čemu stignem, najčešće na belinama teksta predstave koju tog momenta spremam, ali i na salveti, na novinama, na bilo čemu što mi je pod rukom. I tako, ti papirići su se namnožili do knjige.“
GORICA POPOVIĆ: „Mladi to ne znaju, a kako bi i mogli da znaju. Zato ih nekad okupim da vide naše stare predstave, da vide te glumce o kojima slušaju, da osete Atelje. Danas je sve drugačije, sad su mladi na vetrometini, novi zakon nikako da se usvoji, a po starom ne smemo da primamo nove ljude. Mi kukamo Gradu da nam otvore neko mesto za mlade – Uroša Jakovljevića smo zaposlili, ali bismo još nekoliko imena na koja računamo: Miša Dragičević, on je još student, Marko Grabež, Ivan Mihailović. Videćemo, valjda će nešto da se promeni.“
antrfile
DIMITRIJE KOKANOV IZ DECE RADOSTI
„Rediteljka Snežana Trišić me je pozvala da budem dramaturg na predstavi Deca radosti Milene Marković. Zato su mi prvi utisci mahom vezani za rad na toj predstavi i komunikaciju sa ljudima u pozorištu koji su dirketno ili indirektno bili uključeni u to stvaranje. Negde na polovini rada ponuđeno mi je mesto dramaturga u pozorištu usled trenutnog odsustva jedne od dosadašnjih dramaturškinja. Naravno, pristao sam. Rad na predstavi je bio izuzetno dinamičan i intenzivan. Reč je o velikoj podeli (15 glumaca) i vrlo složenom procesu. Zaista značajno iskustvo je komunikacija koju je autorski tim predvođen rediteljkom ostvario sa glumcima. Rekao bih da smo svi osećali da nas se sve na različite načine taj komad i predstava tiču.
Ne sećam se svog odnosa prema Ateljeu pre odluke da se bavim pozorištem. Posebnu važnost u radu ovog pozorišta prepoznajem u odnosu prema mladim i novim pozorišnim stvaraocima. Opšte je poznata činjenica da su brojni pisci, reditelji i glumci započeli karijere u Ateljeu. Sa nekima od njih sam i sarađivao, a moja trenutna pozicija unutar tog ateljeovskog nasleđa i konteksta ukazuje upravo na tu vrstu odnosa koji Atelje neguje.
Život jednog pozorišta je dinamičan, stalno se obnavlja i razvija. Tako je i Atelje nov sa svakom svojom premijerom i sa svakom svojom novom sezonom. Mislim da nije dobro grčevito se držati poznatog, usvojenog i bezbednog. Bilo bi dobro da svaka generacija ima mogućnost da ostavi nekakav trag i oblikuje svoj život, pa i pozorište. Naravno, teatar je uvek odraz konteksta u kom se stvara, samim tim i onih koji ga stvaraju. Odgovornost je na svima nama.“