Ili predavanje kao igra prividne demistifikacije
Aleksandar Milosavljević
Kada sam se, davnih sedamdesetih godina prošlog stoleća, slučajno zadesio na Bitefovoj premijeri „Ajnštajna na plaži” Roberta Vilsona, bio sam više zaprepašćen no što bi to bio slučaj kada bih se danas susreo s vanzemaljcima. A valja imati na umu da sam u međuvremenu video toliko filmova o invazijama najrazličitijih svemirskih vrsta na Zemlju, da me sada ne bi iznenadio susret „treće vrste” kakve čak ni holivudska produkcija nije u stanju da izmašta. S druge strane, u času mog prvog susreta s Vilsonom, za mene je ideju pozorišta personifikovala Ljubinka Bobić u roli Živke Popović, slavne Nušićeve ministarke, razume se na sceni beogradskog Narodnog pozorišta.
Docnije sam imao prilike da se nagledam i predstava drugačijih od Bobićkine „Gospođe ministarke”, ali i da kod nas i u inostranstvu vidim nekoliko Vilsonovih predstava, koga ovde od milja, sasvim prisno, zovemo Bob, valjda računajući na to da nam mora biti zahvalan jer su ga svojevremeno Mira Trailović i Jovan Ćirilov, u naše ime dakako, pozvali na Bitef, prvi veliki internacionalni festival na kojem je začet njegov meteorski uspon i promocija u jednog od najznačajnijih predstavnika svetske teatarske avangarde. Ubrzo će avangardu u njegovom slučaju zameniti pojam postmoderne, da bi danas Robert Vilson bio svrstan među najznačajnija imena svetske režije XX veka, te označen kao „predvodnik eksperimentalnog teatra i istraživač koji suvereno vlada scenskim vremenom i prostorom” (Njujork tajms).
Kao takav pohodio je docnije nekoliko puta Beograd, pa i gostujući na Bitefu s „Vojcekom”, održavši legendarno predavanje u Bitef teatru, a nedavno je u okviru projekta „Pali anđeo istorije 1914/2014”, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu izvedena i njegova predstava „1914”, postavka kompilacije Krausovih „Poslednjih dana čovečanstva” i Hašekovog „Dobrog vojnika Švejka”.
Najnoviji Vilsonov beogradski nastup određen je kontekstom koji podrazumeva serija predavanja u okviru programa JDP-a, a pod naslovom „Majstorsko pismo: veče sa…”, u okviru kojeg su o svojim rediteljskim karijerama i poetikama govorili i Dejan Mijač, Paolo Mađeli, te Slobodan Unkovski.
Susret s rediteljem „Pisma za kraljicu Viktoriju” imao je potencijalno višestruki značaj za ovdašnju publiku: za neke je već i samo Vilsonovo prisustvo na pozornici JDP-a predstavljalo ogromno uzbuđenje; oni koji imaju ozbiljnija iskustva s njegovim pozorišnim radom, ovim predavanjem su mogli teorijski da prodube i zaokruže utiske stečene gledanjem Vilsonovih predstava; mlađa publika je pak stekla priliku da čuje legendu modernog teatra; neki su poredili ovo i prethodno Vilsonovo predavanje, a bilo je i onih koji su nastup slavnog umetnika shvatili kao vlastiti doprinos značajnom društvenom događaju.
Predstavnici svake od navedenih kategorija publike dobro su prošli, jer je Robert Vilson uistinu prvorazredan reditelj. Ali i šoumen! Naime, samo je prvih dvadesetak minuta ovog njegovog nastupa (uključujući i višeminutnu tišinu koja je usledila neposredno po Vilsonovom izlasku na scenu) naličilo prethodnom njegovom predavanju – bio je to evidentno uigrani uvod kojim definiše osnovne okolnosti koje su uticale na to da počne da se bavi pozorištem. Ono što je potom usledilo zapravo je bila uzbudljiva analiza pojedinih projekata koje ovaj reditelj smatra ključnim predstavama svog opusa – od „Frojda”, „Pogleda gluvonemog” i „Staljina”, do „Života i smrti Marine Abramović” ili „Petra Pana”.
Govorio je o uticajima koje su na njegov rad i poimanje teatra kao umetnosti pokreta, tišine ali ponajpre svetla (odnosa svetla i tame), izvršili Kaningam, baš kao i naturščici, te osobe sa društvene margine s kojima je sarađivao, glumci, slikari, performeri, kompozitori… Pomenuo je da sebe nikada nije doživljavao kao avangardnog umetnika, jer se na različite načine u svom kreativnom postupku pridržavao klasičnih teatarskih obrazaca, ali i strukturnih modela koje je preuzimao iz arhitekture i teorije muzike. Naglasio je od kolikog su značaja za njegovu karijeru bila pojavljivanja na ranim Bitefima, aludirajući na geopolitički položaj nekadašnje Jugoslavije u kontekstu sveta podeljenog gvozdenom zavesom, crtao je šeme i šablone na osnovu kojih su nastajale neke od njegovih najznačajnijih predstava… Bio je šarmantan, a deo tog šarma bile su i perfektno odglumljene „numere” kojima je ilustrovao pojedina mentalna i emotivna stanja, izvesne situacije koje smatra važnim za proces rada na predstavama, baš kao što nije odoleo da imitira osobe s kojima je sarađivao, pa i svoju baku – Teksašanku koja je igrala Viktoriju na pariskoj premijeri „Pisma za kraljicu Viktoriju”.
A zapravo je sve to zajedno, čini se, i najupečatljiviji momenat kompletnog Vilsonovog nastupa. Sâmo njegovo prisustvo na sceni svojevrsna je teatarska čarolija; demistifikacija koja pred publiku postavlja niz zamki i izazova. Otuda on nije održao puko predavanje, nego je upriličio hepening, multimedijalni performans (u kojem nije odoleo da na tipično rediteljski, despotski, način vrši korekcije svetla), izveo je predstavu kojom je naizgled otkrivao tajne vlastite majstorske radionice, a u stvari je na pozornici gradio fini koloplet novih mistifikacija, mameći gledaoce da još dublje i intenzivnije zarone u čudesan svet njegovih predstava.
Naravno, kada se i ako se bude ukazala prilika da ovde budu izvedene.