Piše: Aleksandar Milosavljević
Letnje pozorišne avanture
Ovo leto sam započeo kao upravnik, a završavam ga, nakon očekivane i neobrazložene smene usred mandata, kao umetnički direktor Srpskog narodnog pozorišta. No bez obzira na to iz koje od ovih funkcija sagledavam prethodno leto, ono je za SNP bilo uspešno. U međusezonu smo zakoračili s ambicioznim planom koji je predvideo dvadesetak događanja, mnogo gostovanja Drame, Opere i Baleta, uključujući i premijeru. Leto se primiče kraju, na pragu smo nove sezone, a planovi su ispunjeni.
Sve je počelo juna gostovanjem Balerina, dokumentarne predstave o životu umetničkih plesačica u režiji Minje Bogavac, na Sterijinom pozorju (van konkurencije) i Festivalu koreografskih minijatura u Beogradu, gde su Balerine izvedene revijalno u Beogradskom dramskom pozorištu. Ova predstava, nastala u koprodukciji Foruma za novi ples Baleta SNP-a i Studentskog kulturnog centra Novi Sad, ima bogat festivalski život. Izvedena je na Međunarodnom festivalu savremenog plesa u Ljubljani, somborskom Maratonu, budvanskom Gradu teatru…, a čekaju je podgorički FIAT i skopski Festival „Lokomotiva“.
Forum je za Beogradsko dramsko vezan i sentimentalno. Tamo je igran naš Jezik zidova Gaja Vajzmana i Roni Haver, koji je SNP-u doneo prvu nagradu s Bitefa. Forum nije ravnodušan ni prema Festivalu koreografskih minijatura, jer su na tom festivalu predstave Foruma i njeni autori, među kojima i koreografkinja Balerina Olivera Kovačević Crnjanski, dobijali prestižne nagrade. I ponovo su nam Balerine osvetlale obraz, potvrđujući značaj Foruma za domaću umetnost savremene igre.
Na Maratonu
Nisam bio na prvom somborskom Maratonu, i to smatram jednim od svojih većih profesionalnih propusta. Docnije sam bezbroj puta slušao priču o tome kada je, kako, kome i gde palo na pamet da u jednom danu i jednoj noći budu odigrane sve predstave koje su Somborci premijerno izveli minule sezone. U svim tim pričama, kako to inače biva sa svakom legendom, autori su se složili samo o jednom pitanju: Maraton je smišljen u Klubu „Godo“ somborskog teatra. U svemu ostalom svedočanstva se ne poklapaju.
Sada na Maraton, koji praktično okončava sezonu, dolazimo s Duhom koji hoda, praizvedbom drame Dejana Dukovskog u režiji Aleksandra Popovskog. Predstava (naša koprodukcija sa Centrom za razvoj vizuelne kulture) već je dobila nagrade u Šapcu i Banjaluci, a najveće iznenađenje (ne samo za nas iz SNP-a) bilo je što Duh nije pozvan na ovogodišnje Pozorje. U Somboru nema nagrada (ima, međutim, ovacija oduševljenih gledalaca), ali će Duh zato na Novom tvrđava teatru, održanom početkom jula u čortanovačkoj Vili „Stanković“, Radoju Čupiću doneti nagradu.
Od Mediterana do Beograda
Za neke festivale koje smo letos pohoditi posebno sam vezan. Na podgoričkom FIAT-u sam, još na početku kritičarske karijere, kad je to bio titogradski FJATT, prvi put vodio razgovore okruglog stola. Bio sam predsednik žirija prva dva izdanja čortanovačkog Novog tvrđava teatra. U Subotici, gde se održava Festival pozorišta za decu, na kojem smo izveli balet Ko je najmoćniji na svetu, nekoć sam radio a pomalo i živeo. Na Gradu teatru sam godinama bio član žirija, urednik programa i izdanja, voditelj razgovora, tribina i promocija, dramaturg festivalskih produkcija, a sad sam se navikao da u Budvu dolazim s predstavama SNP-a.
Ipak, najemotivnije sam vezan za tivatski festival „Purgatorije“, u čijem sam nastanku učestvovao i čiji sam bio selektor, ali i za Beogradski letnji festival (BELEF) čiji sam bio umetnički direktor i selektor pozorišnog programa. Oba festivala su vodile – Milene, „Purgatorije“ Radović, a Belef Stojićević – energične, savršeno svesne šta očekuju od festivala, a otuda i selektora. Bila je milina sarađivati s njima. „Purgatorije“ su danas ozbiljan festival koji efikasno animira publiku crnogorskog primorja, odolevajući „buci i besu“ turizma s kojima se bori Budva. Borbi je bilo i na Belefu. Tamo smo osvajali atraktivne prostore, transforišući ih u pozorišne scene. Predstave smo prikazivali i, što je značajnije, pravili ih na Kalemegdanu, na Adi… Tada je to bilo moguće, ne samo zbog para već i zato što smo ubedili prestoničke teatre da budu koproducenti i pod vedrim nebom izvedu premijere, a potom te predstave stave na repertoare i igraju ih na svojim scenama.
Sada smo u Tivtu u trostrukoj ulozi: Opera SNP-a je 21. juna, na Svetski dan muzike, Orfovom Karminom buranom otvorila „Purgatorije“, u avgustu smo izveli premijeru i tri reprize Koštane Bore Stankovića u režiji Kokana Malenovića (koprodukcija SNP-a, novosadskog SKC-a i Centra za kulturu Tivat), a potom je, koncem avgusta, u festivalskoj selekciji rediteljke Tanje Mandić Rigonat prikazan naš Duh koji hoda.
Nakupljeni adrenalin i zadovoljstvo što je Karmina veličanstveno izvedena, eksplodirali su žurkom na tivatskom molu i – noćnim kupanjem. Ujutru, pred polazak kući, vidim mladića iz Orkestra koji se ljubazno raspituje kod kolega: da li je, možda, neko video njegov mobilni i njegove pantalone. Eto, dešava se.
O traumama zbog toga što je Božo Vrećo pred premijeru napustio Koštanu i Tivat, neću pisati. To je neopisivo!
Ako je naša Opera u Tivat donela nešto od atmosfere panonske ravnice, onda smo Goldonijevim Slugom dvaju gospodara u režiji Borisa Liješevića Belefu darovali duh Mediterana. Doduše, predstava je pre dve godine premijerno izvedena na Svetom Stefanu, kao koprodukcija SNP-a, zrenjaninskog Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ i Grada teatra. Beogradska premijera Sluge trebalo je da bude u dvorištu Kapetan Mišinog zdanja, gde je 1968. Stevo Žigon studentima govorio Robespjerov monolog iz Bihnerove Dantonove smrti. No, strah od kiše nas je „preselio“ u Atelje 212. Kiše nije bilo, ali jeste publike.
U Osjeku, Budimpešti i Novom Sadu
U Osjek sam na gostovanje predstave Na Drini ćuprija krenuo višestruko uplašen. Prvo, ulaz je bio besplatan, pa je mogao da uđe ko je hteo, što znači i neki Osječanin kojem se neće dopasti scena u kojoj Francetićevi crnokošuljaši, uz pozdrav „Za dom spremni“ i Pavelićev proglas o NDH, kolju Srbe. Drugo, Ćuprija je igrana pred više od 1.000 gledalaca u sportskoj hali i mogla se u tolikom prostoru „rasuti“. Ali nije! Osječani su stojeći aplaudirali! Nepotrebno sam se plašio.
Iz Osjeka žurim u Budimpeštu. Naša Opera po treći put učestvuje na Armel festivalu, sada u Talija teatru s Omnibus operama (Menotijev Telefon, Barberovu Partiju bridža i Tamo i natrag Hindemita) u režiji Ksenije Krnajski. Rezultat: nagrada publike, ali i demoliran službeni auto na hotelskom parkingu. Plus – usred noći mi javljaju za požar u radionicama SNP-a. Srećom, bez žrtava i materijalne štete.
Samo četiri dana kasnije Opera SNP-a na novosadskom Trgu slobode otvara Youth fair koncertnim izvođenjem Mocartovove Čarobne frule. Izvanrednim Orkestrom je dirigovao maestro Mikica Jevtić. Trg je bio pun a publika je pažljivo slušala koncert.
Ima još: Mokranjčevi dani u Negotinu i izvođenje opere Knez Ivo od Semberije Isidora Bajića, a zatim festivali u Mladenovcu, Rakovici, Aleksincu – sve s Duhom koji hoda. I hodaće…