Piše: Olivera Milošević
Para za produkciju je u pozorištima sve manje, pa se pažljivo biraju naslovi i autori predstava. Predstavljamo neke od projekata koji su ostvareni od početka godine.
„Razbijeni krčag”
Na sceni „Bojan Stupica” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, mladi reditelj Igor Vuk Torbica komad „Razbijeni krčag” Hajnriha von Klajsta, star više od 200 godina, uz pomoć dramaturga Tamare Bijelić, čisti od prašnjavih reči i prevodi na savremeni scenski jezik. Priča o seoskom sudiji, koji je primoran da sudski proces vodi protiv sebe, postaje univerzalna tema koja razmatra pitanja korupcije i zloupotrebe moći. Tako je od jednog, u suštini arhaičnog teksta, nastala predstava modernog senzibiliteta.
„Motivi o kojima se u komadu govori su neverovatno aktuelni. Govori se o ratu, regrutaciji, o poplavama, o društvenom nemaru, govori se i o fanatizmu apsolutne vlasti, o svim stvarima koje su i današnji svet. Tako da Klajst kao neko daleko svetlo osvetljava stvari koje su uvek iste, u svim vremenima”, objašnjava reditelj.
Diskretnim scenskim znacima publici se daje do znanja da je „Razbijeni krčag” niz metafora – za izlupanu glavu seoskog sudije, za oduzetu čast devojke koja raspetljava događaj, za nezdrave porodične odnose, za društvo u kojem vlast nije kakva bi trebalo da bude – nepristrasna i poštena. Ima u ovoj predstavi i svega što u literaturi slovi za Klajstovo nasleđe – Brehtovog otklona u angažovanosti, Kafkijanske nemoći pred birokratskom mašinerijom, Beketovskog apsurda i Monti Pajtonovskog humora. „Mi jesmo generacija sveopšte ekletktike, MTV-a… rekli smo zbogom gutembergovoj eri i prešli u eru računara i interneta, tako da je u našim glavama mešavina svega, kao u ovom tekstu. Tako sam i pristupio režiji predstave’’, kaže Igor Vuk Torbica.
Komedija u „Razbijenom krčagu” proizlazi iz strukture samog komada. Kao u najboljim detektivskim pričama događaj se zbio pre početka drame. Istinu koju publika već zna, likovi razotkrivaju tokom predstave. Osim režije i gluma je ovde moderna i izuzetna. Nebojša Glogovac varira rasplinutost između pozicije autoriteta i krivice. Svetozar Cvetković je uglađeni, prevejani gradski birokrata. Vladica Milosavljević je majka pravdoljubive Eve koju Jovana Gavrilović iz drugog plana postepeno uvodi u prvi. Marko Baćović u nekoliko poteza skicira lik posesivnog oca, Marko Janketić igra nezrelog, priprostog seoskog mladića, Ljubomir Bandović pisara koji strpljivo čeka priliku da postane sudija.
Sa takvom glumačkom posvećenošću nastaju ovakva, vanserijska pozorišna dela. To reditelju pomaže da se poigra likovima i značenjima. „Mislim da dobar reditelj dugo nastaje, kaže Torbica. Reditelju treba dati priliku da radi često i mnogo kako bi stvorio vlastiti rukopis. Ja apsolutno imam uzore i neko sam ko još posmatra pozorište. Pozorište sam otkrio kasno i u radu na ovoj predstavi vidim koliko još toga moram da naučim. Preda mnom je zapravo još dugi niz godina kako bih stigao do mesta odakle više neću morati da razmišljam o primerima i imam dug istraživački postupak, već da stvaram iz trenutka. Za to je potreban sediment iskustva i godina”, smatra Trobica.
„Razbijeni krčag” je predstava o učmaloj provinciji, naivnom i neprosvećenom narodu koji slepo veruje autoritetu i koji pristaje da bude potlačen i izmanipulisan. O tome kako ljudska glupost, nekritičnost i pokornost pomažu oholost i bezobzirnost onih koji su na vlasti.
Stručni žiri 22. Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci, u sastavu rediteljka Tatjana Mandić Rigonat, glumica Sandra Lončarić Tankosić i reditelj Robert Raponja (predsednik Žirija) dodelio je Nagradu „Veljko Maričić” za glavnu mušku ulogu Nebojši Glogovcu za ulogu sudije Adama u predstavi „Razbijeni krčag” u režiji Igora Vuka Torbice i produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Nagradu „Veljko Maričić” za najbolju epizodnu ulogu ravnopravno su podelili Ljubomir Bandović za ulogu pisara u predstavi „Razbijeni krčag” i Katarina Žutić za ulogu Erne u predstavi „Kazimir i Karolina” (režija Snežana Trišić, Atelje 212), dok su Nagradu za najboljeg mladog glumca/glumicu podelili Jovana Gavrilović za ulogu Eve u predstavi „Razbijeni krčag” i Dado Ćosić za ulogu Jana u predstavi „Mobitel” (režija Krešimir Dolenčić, Kazalište Moruzgva iz Zagreba). Igor Vuk Torbica dobio je pohvalu žirija kao mlada rediteljska nada za predstavu „Razbijeni krčag” Hajnriha fon Klajsta. U narednom periodu predstava „Razbijeni krčag” učestvovaće na Danima satire u Zagrebu, Festivalu Grad teatar u Budvi (otvara Festival), кazalištu Ulysses na Brionima, Festivalu Mediteranskog teatra Purgatorije u Tivtu i Borštikovim susretima u Mariboru.
„Život stoji, život ide dalje”
„Život stoji, život ide dalje” naslov je drame Filipa Vujoševića, koja je u režiji Jelene Bogavac premijerno izvedena za 26. rođendan Bitef teatra. Komad, između ostalog, postavlja pitanje kako da se umetnik realizuje u vremenu nenaklonjenom umetnosti. To je pozorište o pozorištu u kojem je malo toga ostalo od pozorišta. U središtu priče su četvoro mladih nezaposlenih glumaca koji u nedostatku angažmana pokušavaju da naprave predstavu kakva se, kako pretpostavljaju, od njih očekuje. A to znači minimalističku, dokumentarnu i društveno angažovanu.
Junaci drame „Život stoji, život ide dalje” su glumci koji u pozorištu prave predstavu ni od čega. Oni se, kao i u životu suočavaju sa nezaposlenošću i problemima neokapitalizma, gde su umetnici samo roba koja je na tržištu.U neskladu sa sobom, a u skladu sa okruženjem oni su bezvoljni, apolitični, nastoje da budu scenični, a postaju ironični. Pred publikom su njihove priče o neostvarenosti i gubicima. „Život stoji, život ide dalje” je drama o umetnicima koji zbog nezaposlenosti gube kreativnost, dostojanstvo, voljenu osobu i svest o tome gde živimo. O ljudima koji žele, a ne mogu da se bave svojim poslom i o društvu u kojem nema reda i sistema.
Dramaturg predstave je Slobodan Obradović, zvučnu kulisu je oblikovao Vojno Dizdar, video – Igor Marković, a dizajn svetla potpisuje Nikola Zavišić. Igraju: Suzana Lukić, Miloš Timotijević, Aleksandar Đinđić i Slaven Došlo. Predstava je uvrštena u zvaničnu selekciju 60. Sterijinog pozorja.
„Mama mia”
Ideja o mjuziklu „Mama mia” je iz 80-tih godina prošlog veka, kada je producentkinja Džoan Krajners, inspirisana teаtralnošću pesama grupe Aba dobila ideju da uradi mjuzikl sa njihovim pesmama, korišćenim u potpuno drugačijem kontekstu. Uspela je 1995. da ubedi članove grupe da odobre upotrebu njihovih pesama. Мjuzikl „Mama mia” imao je 1999. svetsku premijeru. Bio je to nezapamćen uspeh koji i danas traje. Pozorište na Terazijama ostaće upisano kao prvi teatar u regionu gde je izveden. Osim scenarija i sve pesme grupe Aba prepevane su na naš jezik. Autorsku ekipu čine: koreograf Mojca Horvat, scenograf Aleksandar Denić, kostimograf Bojana Nikitović, a reditelj je Jug Radivojević.
I pored toga što se u mjuziklu čuje oko 30 pesama grupe Aba to nije samo revija njihovih hitova. Mjuzikl ima priču, jednostavnu, romantičnu, sa zapletom i srećnim krajem. Ova romantična avantura na sunčanom grčkom ostrvu je priča o ljubavi, jednoj nevesti i trojici potencijalnih očeva. Ulogu devojke Sofi je na premijeri igrala izvrsna Milena Živanović, a ravnopravno će nastupati u alternaciji sa Ivom Stefanović, svojom kolegincom iz klase sa FDU.
Vedra priča o dve generacije žena, mladalačkoj i ljubavi koja se ponovo rađa, o prijateljstvu, potrazi za identitetom i ispunjenju želja je pred publikom. Hor, baletski ansambl, orkestar, sve u predstavi štima, izuzetne muzičke i glumačke inerpretacije, posebno Jelene Jovičić u ulozi nekada nestašne mame Done. Predstava u režiji Juga Radivojevića angažovala je oko 150 glumaca, igrača, članova hora i orkestra.
Mjuzikl je od svetske premijere u Londonu izvođen u 40 zemalja, videlo ga je 50 miliona ljudi, a doživeo je i uspešnu ekranizaciju. Posle Beograda dobiće svoje verzije i u Zagrebu i Ljubljani. Ova romantična muzička komedija, komercijalna, zabavna i laka za razumevanje širi optimizam i radost koji je ovde danas i te kako potreban.
„Romeo i Julija”
Šekspirovi „Romeo i Julija” su, nakon izuzetne predstave „Dok nas smrt ne razdvoji”, druga pozorišna režija glumca Predraga Mikija Manojlovića. Bogata glumačka karijera, u kojoj su mnoge antologijske uloge i saradnje sa vrhunskim domaćim i evropskim autorima, dozvoljava mu da bude i izuzetan reditelj. I ovoga puta Manojlović je originalan. Za Šekspirovu tragediju o ljubavi, mržnji i stradanju dvoje mladih iz zavađenih porodica bira vrhunske srpske i albanske glumce. Komad tumači imajući u vidu savremenost i sadašnji balkanski i evropski trenutak. Premijerna izvođenja bila su na scenama Narodnog pozorišta u Beogradu i Narodnog pozorišta u Prištini, a projekat je koprodukcija Radionice integracije iz Beograda i Ćendra multimedije iz Prištine.
„U predstavi otvaramo mnoge teme koje Šekspir nudi, ali ni jedna nije politički balkanska aktuelna tema. Možda u konačnom ishodu naša predstava može biti dobar signal o mogućoj saradnji, o tome da kreativni ljudi mogu puno toga da urade zajedno. Mi se ovde nismo okupili zbog nekakvih političkih razloga, već smo se skupili zato što smo imali potrebu da govorimo o mržnji, ljubavi, potrebi za komunikacijom i putevima koji do njih vode. Ono što je konstanta u našoj predstavi je čovek’’, kaže Manojlović.
Ova priča se odvija u Veroni, u današnje vreme. Romeo je Monteki, Julija Kapulet. Daleko od romantičnih scenskih stereotipa, balkona i ružičnjaka, Manojlović na ogoljenoj sceni, na uzanoj metalnoj raskrsnici, režira emociju i suštinu. Tragediju o sukobu idealne ljubavi sa stvarnim svetom raspliće sa izuzetnim glumcima. Iz Prištine tu su Alban Ukaj u ulozi Romea, Mensur Safćiu kao veronski knez, Arta Selimi u ulozi naratora i drugi u ulogama Romeovih prijatelja i rođaka. Iz Njujorka je došao Uliks Fehmiu koji prvi put glumi i na jeziku svoga oca, slavnog Bekima, ulogu fratra Lorenca. Juliju u alternaciji igraju Milica Janevski i Jovana Gavrilović, dadilju Anita Mančić, Julijinog oca Nebojša Glogovac…
„Jedan od razloga zbog kog sam otišao iz zemlje bilo je upravo to smanjivanje prostora, ne samo geografskog, nego kulturnog i umetničkog”, objašnjava Uliks Fehmiu. „To traje isuviše dugo. Zato je potpuno normalno da svi mi u regionu, posebno umetnici, sarađujemo jedni sa drugima, tako da je za mene ova predstava posledica te prirodne potrebe.”
Mensur Safćiu, prvak prištinske Drame, kaže kako svi dobro znamo Šekspirov komad „Romeo i Julija”, kao što znamo i probleme koji stoje na putu ostvarenja njihove ljubavi. „Mi smo tumačili Šekspira na naš način. Kako? To bi publika trebalo da se pita”, misli on.
Šekspir je u ovoj verziji naš savremenik. Glumi se na srpskom i albanskom jeziku. Suština je vanvremenska – ljubav, mržnja ali i jezik, kao most, zid, prepreka. Jezik kao mogućnost komunikacije. Ljudi se često ne razumeju kada govore isti jezik, kao što se mogu izuzetno dobro razumeti na različitim jezicima.
„Stvorili smo divna prijateljstva, čini mi se za ceo život”, kaže Milica Janevski koja u prestavi tumači lik Julije. „Mislim da je ova predstava važna za nas mlađe, za naš razvoj. Mi ovde govorimo o tome da ne postoje nikakve granice. Ali da postoje i da su veoma važni ljudskost i ljubav”, dodaje ona.
„Romeo sam delom ja”, objašnjava glumac Alban Ukaj. „Romeo je neko ko je odlučio da kaže stop plejadi otrova. On je neko ko je, ma koliko to patetično zvučalo, odlučio da kaže da ljubavi, a ne mržnji.”
Šekspir u „Kralju Liru” piše, a Manojlović u „Romeu i Juliji” otkriva misao o tome kako je čovek sklon da za svoje nedaće okrivljuje druge ljude, sudbinu, raspored zvezda, a veoma retko preispituje sebe. Odakle potiče zlo u čoveku? To je pitanje koje odjekuje na kraju ovog sasvim posebnog tumačenja „Romea i Julije”. Predstava nema političku, već umetničku poruku. Ali jeste ozbiljan pomak na kulturnoj sceni regiona. Ona govori da komunikacija može biti i drugačija, ako obostrano nastojimo da razumemo jedni druge.
„Uobraženi bolesnik”
„Uobraženi bolesnik” je poslednji komad slavnog Molijera, ismeva gramzivost i sebičluk, licemerje i svet nesposobnih lekara, najviše opasnu opsesivnost bolešću. Jagoš Marković, koji je ovaj klasik režirao u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, veruje da je svaka dobra komedija i tregedija u isto vreme. Za njega je ovo Molijerovo delo metafora za bolesno društvo i to je ključ kojim otvara slojeve komada u čijem središtu je porodica i odnosi unutar nje. „U pozorištu postoji vertikala koja ide do neba. Sa velikim piscem kao što je Molijer može da se ide u beskraj. Po horizontali „Uobraženi bolesnik” jeste kritika društva, ali mi smo predstavu radili iz umetničkih razloga. Zbog lepote koja će promeniti svet. Zbog toga smo radili Molijera, ne zbog aktuelnosti sa naslovnih strana dnevnih novina. Ne dolazi se u pozorište samo zbog toga da vidimo istinu. Istina je mnogo veća od našeg i društvenog amoralа”, kaže reditelj.
Molijerova dela su ogledalo u kojem se prepoznaju naše mane. Uz svu vedrinu on zalazi i u mračne strane međuljudskih odnosa. „Uobraženi bolesnik” je nakon „Mizantropa”, „Don Žuana” i „Tartifa” četvrta naslovna Molijerova uloga koju tumači Dragan Mićanović. Kroz stav tela, intonaciju i boju glasa, dikciju, reagovanja na druge i sebe… telesno i inteligentno Mićanović varira komediju i tragediju, gradeći svog antijunaka opsednutog sobom i bolešću: „Igrao sam teže i zahtevnije uloge od ove, ali ovaj proceс bio mi je najteži. Da li zato što dolazi u ovo vreme kada su odnosi među ljudima izuzetno komplikovani, kada celo društvo tone i propada, kada smo okruženi sa toliko žutih vesti…? Pitao sam se kako da u svemu tome mi sad stvorimo neku čaroliju pozorišta. Nije mi bilo lako, moram priznati.”
Likove glumci u ovoj predstavi stilizuju originalno, smešno i tužno u isto vreme, nekada barokno preterujući kako bi pojasnili situacije i odnose. Jelisaveta Seka Sablić je neumorna u glumačkim majstorijama. Ovde je stara služavka, glas razuma, posmatrač koji radnju usmerava ka raspletu: „Simptom zdravog društva je kada se ono okreće mladosti i ulaže u nju i sve radi da zadrži i stimuliše mlade ljude. Ne treba njima nikava pomoć, samo im treba dati ono što im pripada. O tome je naša predstava.”
Gramzivu ženu koja bi da nasledi sve igra Radovan Vujović. Kada pomisli da je bolesnik konačno mrtav skida svoje haljine, otkriva pravo lice, pol, karakter i namere. Tu su i doktor mafijaš kako ga tumači Vlasta Velisavljević i njegov sin, lažni midicinar, koji kidiše na novac bolesnika proseći bolesnikovu kćer, a igra ga kao groteskno zastrašujuću karikaturu Bojan Dimitrijević. Pisara koji i zakonom zabranjeno čini mogućim dao je u jednostavnoj minijaturi Nebojša Milovanović.
Scenski minimalizam Jagoš Marković osvetljava vermerovskom svetlošću, likove odeva sa kostimografkinjom Bojanom Nikitović u baroknu raskoš i daje prostor glumcima da razmahnu svoje talente. Kad maske padnu i radnja se rasplete, a deca sa koferom odu, u sivim tonovima i čamotinji naš junak bi da pobegne od sebe. U efektnom, metaforičnom, vizuelno jednostavnom, a raskošnom kraju se sve obrušava i smrt neminovno stiže.
„Tango”
Poljski pisac Slavomir Mrožek je slavu stekao komadom „Tango”, koji je svetsku premijeru imao u Beogradu 1965.godine, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Dramu je iz Varšave tada doneo Jovan Ćirilov. Predstavu je režirao Miroslav Belović. Ova tragikomična groteska je mala filozofska rasprava o svetu u kojem su vrednosti poremećene i gde više nema autoriteta, ideala i ideologija. Mrožek u „Tangu” spaja apsurd i grotesku i govori o svetu u vremenu krize u kojem mladi ne mogu da se snađu i uspostave red. Suprotno uobičajenom, mladi kod Mrožeka žele čvrst poredak i sistem. Na tome na sceni Ateljea 212 insistira reditelj Filip Grinvald.
Konfliktna pitanja između generacija unutar porodice u kojoj su roditelji navodno osvojili slobode, gubeći identitet, vrednosti i kriterijume, su konformizam, anarhija i formalni odnosi bez sadržaja. Glavni junak je dvadestpetogodišnji Artur, koji se tokom drame grčevito bori ne bi li svet koji je postao apsurdno mesto doveo u red. Tumači ga njegov vršnjak Dejan Dedić, strpljivo se probijajući kroz Mrožekove filozofske i poetske tirade.
Generacijski sukob u Mrožekovom „Tangu” proizlazi i iz različitih stavova prema društvenom haosu – najstariji to zloupotrebljavaju, oni iz srednje generacije ignorišu, a najmlađi se protiv toga bore. Demagogiju promašenih generacija bi naš mladi junak da zameni uspostavljanjem reda i poretka. U tom sukobu primitivni i prosti vrebaju svoju priliku da preuzmu vlast. „Tango” je predstava o društvu bez sistema kojim gospodari glupost i prostakluk, a jača nasilje. Predstava je tužna groteska o promašenosti. Napisana pre pedeset godina kao da je pisana o nama danas, izgubljenim između starog sistema koji više ne postoji i novog koji još nije uspostavljen.
Prevodilac je Đorđe Živadinović, dramaturg Jelena Mijović, scenograf Vladimir Pavlović, a kostimograf Maja Mirković. Uloge tumače: Branka Petrić, Branislav Zeremski, Boris Komnenić, Branka Šelić, Dejan Dedić, Jovana Stojiljković i Nenad Ćirić.