Le Studio prvo je nezavisno pozorište u Beogradu sa stalnim repertoarom, a projekat je Udruženja građana „Kroz Prozor Fabrika”.
Francuski reditelj Žan-Batist Demarinji je pre par godina došao iz Pariza i sa scenografkinjom Sanjom Maljković oformio trupu, otkrivajući Beograđanima francusku kulturu alternativnih skrivenih teatara, koja su se tvrdoglavo borila da očuvaju i dele sa publikom svoj politički i umetnički stav.
Posle završene filozofije na Sorboni u Parizu, Žan Batist Demarinji studira glumu i režiju na Nacionalnoj Dramskoj akademiji u Monpeljeu. Na njegov umetnički rad će posebno uticati profesori Brus Majers (Piter Bruk) i Kristof Rauk (Teatar du Solej – Teatar Sunca), a stekao je obrazovanje u sferi fizičkog teatra, upoznajući metod Žaka Lekoka, kroz maske i klovnovske veštine. 2006. godine osniva Biladi Roling Teatar sa kojim započinje nomadski projekat „Teatar oko Mediterana”. Odlazi u Maroko i tamo postavlja tri predstave, istražujući mistične i orijentalne tradicije u scenskom izvođenju koje podrazumevaju drugačiji pristup prostoru, pokretu i telu. 2008. osniva „Kroz Prozor Fabriku” sa Sanjom Maljković i počinje da radi u Srbiji sa ciljem da na ovim prostorima implementira manje razvijene pozorišne prakse. Od 2009. radi na relaciji Francuska-Srbija a 2013. godine je osnovao gerila teatar Le Studio.
Predstavom „Raspareni par” 7. februara otvorena je nova sezona, a škola Le Studija postoji već tri godine. Nudi kurseve mjuzikla, glume na srpskom i francuskom, pozorišta senki i na kraju ciklusa izvođenje predstava pred publikom.
Teatar Le Studio za novu sezonu priprema i koncerte, večeri francuske kulture, razgovore o scenskom dizajnu uz, naravno, predstave. U ovom nezavisnom pozorištu sa sedištem na beogradskom Dorćolu (Venizelosovoj 42) početkom februara bila je održana i radionica/audicija na temu improvizacije za glumce koji će igrati u predstavama u okviru projekta „Istrajati?”, koju Teatar Le Studio realizuje u saradnji sa Akademijom scenskih umjetnosti Sarajevo, Alttearom iz Sarajeva i SCEN-om iz Novog Sada
„Projekat je inspirisan dramama „Parobrod istrajnost” Šarla Vildraka i „Dame biraju” Meklarena i Sinklera koje govore o ljudima koji su poraženi od strane društvenog konteksta, koji su izgubili nadu i odlučili da se ne bore više. Ovi ljudi se suočavaju sa pitanjima: Šta je stvarno važno za mene? Da li će biti bolje negde drugde? Da li smo sposobni da prihvatimo lični i društveni poraz, da ustanemo, sagledamo situaciju racionalno i nastavimo? Problem prihvatanja krize, ličnog i društvenog poraza je zajedničko ljudima u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a posebno muči mlade koji nemaju sećanja na bolju prošlost. Oni su odrasli u okolini koja je proživela velika razočarеnja, promene načina života i sistema vrednosti. Drame koristimo kao polazne tačke za istraživanje, a radionice improvizacije bile su u cilju što dubljeg razumevanja situacije i stanja ljudi iz regiona. Dobijen materijal biće i osnova za dve pozorišne predstave koje će biti kreirane, jedna sa profesionalnim pozorišnim timom nezavisnog pozorišta „Kroz prozor fabrika”, a druga sa studentima i mladim diplomcima glume i režije sa Akademije scenskih umetnosti Sarajevu i saradnicima Altteatra”, kaže Sanja Maljković, direktor Teatra Le Studio i scenograf.
Predstave će biti izvedene u šest gradova, pratiće ih radionice sa lokalnim srednjoškolcima i razgovori sa publikom nakon izvođenja komada, što je i praksa od samog osnivanja nezavisnog pozorišta sa Dorćola. „Prva stvar koju smo želeli da uradimo jeste da napravimo teatar koji pripada nama, generaciji mladih koju čini i većina u publici, a kojoj i sami pripadamo. Pozorište koje će raditi zahvaljujući ljubavi, veri u ono što se radi, posvećenosti. Mnogi od nas ne mogu da se prepoznaju u institucionalizovanim teatrima, ne dovodim u pitanje da li je neka predstava dobra ili loša, već kao publika osećamo da smo na velikoj udaljenosti, da virimo u predstavu a ne da se ona direktno obraćana nama. Zbog toga je naša scena kamerna, ne postoji barijera, scena je u istom nivuou, a glumci su na dvadesetak centimetara udaljeni od publike”, objašnjava Žan-Batist Demarinji, umetnički direktor i reditelj Le Studija.
Na teatar u kome stvara gleda kao na pozorište strasti, ne rutine i ističe da nezavisno pozorište podstiče kreativnost i da je ono stvar izbora. „U Srbiji sam video mnogo ljudi koji mešaju nezavisno pozorište i avangardu. Ljude koji su, prisustvujući našim predstavama, očekivali da vide nešto između običnog izvođenja jedne predstave i eksperimentalnog pozorišta u kom bi se glumci valjali po podu, u kom bi publika bila verbalno „napadana” od strane glumaca i na taj način bila uključena u pozorišni komad… Naravno, ovde se uopšte ne radi o tome! Ko god je prisustvovao bar jednoj predstavi u Le Studiju, zna da se naš posao u potpunosti bazira na evropskoj pozorišnoj tradiciji. U našem pozorištu postoje zaplet, likovi, okolnosti”, objašnjava Demarinji.
Na stalnom repertoaru Le Studija su predstave koje govore o svakodnevnom životu, ali na nesvakidašnji način. „Bavimo se pitanjima koje ovo društvo i nameće da ih kao umetnici promišljamo, razmatramo, kritički sagledavamo, bolje razumemo. Mi se i trudimo da budemo socijalno odgovorno pozorište, da budemo teatar našeg vremena. Tretiramo probleme sa kojima se svakodnevno suočavamo, ali ne pravimo od njih tragedije, mnogo je interesantnije da se smejemo problemu nego da stojimo nad njim i plačemo, a to i više odgovara ovom mentalitetu. Sada smo počeli da se bavimo i improvizacijom, što nam daje mogućnost da kroz istraživanje, razmenu isksustava i mišljenja na scenu postavimo bilo koju temu koja nas se tiče. Izuzetno nam je važna i estetika, pronalaženje forme kojom ćemo na najbolji način kazati ono što želimo, ali i to da budemo popularno pozorište, u koje će doći čak i oni koji nikada ne idu u teatar i u kome se publika neće dosađivati. Zato i pravimo priče koje imaju više nivoa, koje mogu razumeti različite generacije, ljudi različitih profesija i interesovanja”, navodi Žan Batist Demarinji.
Maljkovićeva se slaže da predstava mora da komunicira sa publikom, a da popularno ne isključuje prisutnost visokih umetničkih standarda. „Način na koji smo i oblikovali ceo teatar je da prostor funkcioniše tako da se ljudi osećaju kao kod svoje kuće, da bude intiman, a da se nakon odigrane predstave upoznaju sa nama, podele iskustva i na taj način budu deo sveta koji kreiramo. Okruženi smo apatijom, ljudima koji su izgubili nadu i pogled u bolju budućnost, pa u ovako mračnim periodima, nezavisno pozorište ili slične inicijative i u drugim oblastima, važne su jer održavaju nadu, borbu, podsećaju da nismo mrtvi, nismo usamljeni, da postoji izbor i da sutra može da se desi”, dodaje Maljkovićeva.
Često ih kategorišu kao amatersko pozorište, jer biti nezavisan teatar i dalje niti je uobičajeno niti prepoznato. „Ali takvih se predrasuda polako oslobađamo. Želja nam je da proširimo tim, uspostavimo saradnju sa novim ljudima, a problem su, naravno, i finansije koje i dalje ostaju izazov za sve nas”, kaže sagovornica.
Realizaciju čeka bar deset predstava, a za sada je sigurno da će sledeći komad biti posvećen frikovima Balkana. „Želimo da se pozabavimo duhovima koji se povremeno pojavljuju iz prošlosti da love ovo društvo, a mislim da je i vreme da mlađa generacija uradi nešto sa tim nasleđem, da se konačno izbori sa duhovima koji su prolili mnogo krvi. Za moju generaciju, duhovi prošlosti Francuske nisu toliko živi kao ovde, pa mi je i zbog toga ova tema zanimljiva za istraživanje, ali i da je i sam bolje razumem jer sam odabrao da živim u Srbiji, zemlji u kojoj je sve moguće i u kojoj se osećam dobro”, završava Demarinji.
Sonja Šulović