Razgovarala: Jelena Popadić Sumić
Još od početnih koraka u svetu režije, Aleksandar Lukač je bio naklonjen političkom pozorištu: nakon diplomiranja, kasnih 80-ih godina bio je u središtu kontroverzi političkog teatra sa predstavama „Klasni Neprijatelj” i „Tri sestre – sto godina posle”, koje su rađene u produkciji Pozorišne trupe „Pleksus Boris Piljnjak”. Godine 1992. odselio se u Kanadu, gde je magistrirao, u procesu je pisanja doktorske teze iz oblasti političkog pozorišta, i gde režira i predaje na Univerzitetu „Jork” u Torontu. Nakon brojnih predstava u Kanadi („Crna magija”, „Porodične priče”, „Kavkaski krug kredom”, „Jelka kod Ivanovih”, „Ivan protiv Ivana” – koja je, između ostalih gradova, gostovala u Beogradu), Lukač se od 2006. godine redovno vraća i srpskoj sceni…
Za poslednjih desetak godina radili ste predstave u Užicu, Šapcu, Lazarevcu. O kojim i kakvim je predstavama reč?
Radio sam prilično različite predstave („Viktor ili deca na vlasti”, „Došljaci”, „Majstor i Margarita” i „Priča” u Užicu, „Bubnjevi u noći” i „Postmoderni kabare dobrog vojnika Švejka” u Šapcu i „Sunce tuđeg neba” u Lazarevcu). Za mene je to bilo ispitivanje pulsa, pokušaj da shvatim koliko se promenilo pozorište u Srbiji i gde i koliko ja tu pripadam, s obzirom na moj lični razvoj. Dakle pokušavao sam sa različitim estetskim prilazima, a i očigledno sa potpuno različitim predlošcima. „Došljaci” su pobedili na Joakimu, „Bubnjevi” u Rakovici, „Sunce” je išlo na Sterijino pozorje. To su svakako uspesi za nekoga ko apsolutno nije prisutan u srpskom pozorištu van samog rada na predstavama, što je meni značilo da ipak nisam potpuno izgubio nit ni sa publikom, a ni sa kritikom. Posebno me je radovao rad sa dramaturzima Slobodanom Obradovićem i Brankom Dimitrijevićem na „Priči” i „Došljacima”.
Šta ste u pozorištu ostavili početkom 90-ih kada se otišli u Kanadu, šta sada zatekli (sudeći po onome što čitate, zapažate i po iskustvu koje ste imali u radu u ovih nekoliko srpskih pozorišta)?
To je pitanje koje zahteva ogroman odgovor. Ipak, evo ukratko: ranih 90-ih sam otišao iz potpunog haosa. Političko pozorište je taman počelo da gubi bitku sa stvarnošću, odnosno stvarnost je postajala i brža i šokantnija, nego što smo to mi mogli da namaštamo u teatru. Još je veće iznenađenje bilo da ono što sam ja shvatao kao suštinski levičarski diskurs između liberalnijih i ortodoksnijih struja u umetnosti, odjedanput preraslo u haos u kome je potpuno moguće očekivati ceo spektrum drugačijih perspektiva, uključujući tu naravno i potpuno desničarske, ultra religiozne i razne druge koje su se ohrabrile što demokratskim procesima, što potpunim rasulom jednog ipak relativno organizovanog, ali i ideološki jednosmernog društva.
Šta sam našao u povratku? Najveća promena u teatru je pojava interneta koje je srpskim umetnicima otvorila neverovatno lak pristup svetskim događanjima u teatru. Dakle, nije više bilo neophodno dočekati BITEF za neku godišnju dozu inspiracije, nego je dovoljno znati „guglati”. ”Kalemljenje”, što estetike, što filozofije, a što celih predstava, je doprinelo ukupnoj šarolikosti i daljnjoj polarizaciji raznoraznih pristupa, pogotovo što je u isto vreme nestala jedna cela plejada kritičara koja je mojoj generaciji, htela ne htela, uspela da nametne neke estetske norme. U isto vreme je i pozorište uopšte, čini mi se, izgubilo na važnosti u društvu, nove vlasti izgleda da ne znaju šta da rade s njim, a skupo jeste. Pozitivno je što sam video veliki broj mladih školovanih glumaca i van Beograda koji su zaista odlični i scenski bezobrazni, ali i veliku promenu u pojavi žena reditelja i pisaca koje su konačno, u najmanju ruku ravnopravno prisutne na srpskim scenama.
Poslednje što ste radili u Kanadi su Mik Gordon i Mihael Zoščenko. O čemu je reč?
Mik Gordon je našoj publici poznat po radu u Malom pozorištu „Duško Radović”, a ja sam postavio u Torontu njegov komad „Bea”. To je komad koji se bavi dobrovoljnom eutanazijom. U Torontu je snažno odjeknuo, pogotovo što je to pitanje sve bliže nekakvoj javnoj raspravi, a protivnika je na sve strane – od lekara do religioznih organizacija i, konačno, političara koji ne bi da se upuštaju u kontroverzne akcije, koje bi ih u ovom trenutku osudile na propast. Dakle, niko nema ni hrabrosti, ni volje da se time bavi, pa je to ostavljeno pozorištu. Imao sam sreću da radim sa tri sjajna glumca koji su do tančina doneli jednu tragičnu ljudsku priču. Posebno su nas sve obradovale pohvale ljudi koji su i sami proživljavali slične životne situacije i koji su osećali da je naša predstava dostojno prenela njihova potresna iskustva.
Adaptaciju Zoščenkovih kratkih priča sam radio kao mjuzikl u radionici „Govor je slobodno pozorište” („Talk Is Free Theatre”). To pozorište je gostovalo u Srbiji pre par godina sa Gogoljevim „Ivanom protiv Ivana” u mojoj režiji. Tu pokušavam da negujem neku verziju improvizatorskog pozorišta koje se oslanja na moje sećanje na Zorana Radmilovića i ostale velikane onog Ateljea 212. Dodavanje muzičkih numera koje smo svi zajedno pisali je bilo dodatno iskušenje, jer se muzika u mjuziklu svakako opire improvizaciji. Bilo je veoma zabavno, a sada postoje i neke mogućnosti da predstava ode na turneju po Kini.
Radite kao profesor na Univerzitetu „Jork”. Sa studentima ste radili dve virtuelne predstave?
Rad na virtuelnim predstavama sa studentima je najinteresantniji eksperiment kojim se bavim. Predstave su prenošene uživo preko neta uz mogućnost da se publika uključuje sa svojim komentarima preko Tvitera ili Fejsbuka. Komentari su bili prenošeni uživo na ogromna platna koja su bila deo scenografije, tako da su i glumci i publika u sali bili svesni reakcija publike van pozorišta. I naravno – i jedni i drugi su odgovarali preko svojih mobilnih telefona uključujući se u onlajn diskusiju.
Prvi komad je bio „Marat/Sade Occupied” (http://www.youtube.com/watch?v=l7rUIbLF-fM) o Occupy pokretu, a drugi, prošlog marta, je bio refleksija na kolektivna sećanja o Prvom svetskom ratu (http://www.youtube.com/watch?v=OERXFqm2N3g) . Ovo je pozorište u povoju koje će svakako imati implikacije za razvoj teatra u svetu koji sve više i više živi onlajn.
Da li je moguće da takav tip eksperimentalnog pozorišta prekorači prag institucije i profesionalnog pozorišta?
Profesionalna pozorišta ovde to ozbiljno razmatraju, ali više u smislu istraživanja tržišta: moj eksperiment je moguć, jer studenti nisu u sindikatu i mogu da dozvole prenose uživo, za razliku od profesionalnih glumaca kojima je to zabranjeno bez nadoknade, jer se i onlajn-prenos predstave računa kao televizijski prenos. Ali ono što je zaista zanimljivo je ta transformacija klasične dinamike gledanja predstave: biti svestan kao učesnik ili gledalac da su se uloge stopile; da učesnici predstave istu gledaju sa drugog kontinenta, iz druge vremenske zone. Sukob tih sfera na platnu u vidu dijaloga uživo o predstavi i njenim odjecima, kao i promeni pravca razmišljanja sa svakim novim tekstom bilo koga od učesnika, je izuzetno uzbudljivo i nepredvidivo. Pitanje je koliko reditelji i pisci žele da im se dejstvo predstave menja od „tvita” do „tvita”, ali meni je to i bio cilj – da isprovociram događaj pre nego serviram publici „gotovo jelo”. Tako predstava postaje mesto konstantne avanture, sukoba, ne samo na nivou narativa, nego na nivou percepcije, kako performansa, tako i sveukupnog interaktivnog događaja izazvanog tim performansom.
Obzirom da je, grubo rečeno, Vaše opredeljenje politički teatar, da ste radili predstave i u nezavisnoj produkciji pre odlaska u Kanadu – možete da napravite paralelu između političkog pozorišta u nas od pre 20-30 godina i danas? Koja je razlika u umetničkom izrazu, koja razlika u percepciji, a koja u njegovoj društveno-kulturnoj poziciji?
Meni se čini da se pozorište, a pogotovo ono političko, previše prepustilo postdramskoj estetici; mnogo je stolica na proscenijumu, glumaca koji se direktno ispovedaju publici, predstave liče jedna na drugu, a nisam siguran koliko to dotiče publiku. Jeste u iluziju na sceni teško poverovati u stvarnosti u kojoj su iluzije u dobranoj meri narušene, ali pozorište mora da ide korak dalje od čistog nihilizma i to nihilizma koji je usmeren ponajviše prema samom biću pozorišta. Kao, šta se palimo? Ali bez paljevine nema političkog pozorišta. Tako da je nemoguće biti i političan i snob u isto vreme, a biti relevantan. Barem ne van okvira zatvorenog kruga istomišljenika koji poistovećuju snobizam sa političnošću.
Koja je razlika u načinu funkcionisanja pozorišta kod nas i u Kanadi?
Srpsko pozorište mora dobro da pogleda kakav je nonsens finansiranje teatra u Kanadi i da dobro razmisli kako da reši problem budućnosti. Potrebne su mnogo konkretnije ideje da bi se izbeglo oslanjanje na kojekakve odbore, kojima treba po dve godine da odobre neku crkavicu za finansiranje predstava, kao što je slučaj u Kanadi. Pozorište je u Kanadi hobi, barem sudeći po broju nezaposlenih, a školovanih glumaca, reditelja i dizajnera. A da ne govorimo o potpuno nestalim generacijama „srednjaka”, koji nisu izdržali trku sa životom i koji su morali da se prebace na druge profesije. Naravno da postoje i malobrojna pozorišta koja imaju i malo duže ugovore sa saradnicima, ali su i oni skoro nedovoljni da se misli o tome kao karijeri. Ironija je da Toronto ima treću u svetu po veličini produkciju predstava na engleskom jeziku, uključujući i predstave raznoraznih frindž festivala koje su uglavnom samofinansirajuće. Kad god radim u Srbiji osećam fenomenalnu privilegiju što pozorište uopšte postoji i što svi zajedno imamo priliku da se bavimo apsolutno neverovatno lepim poslom… I da bismo možda mogli da budemo srećniji zbog toga.
Distinkcija između pozorišnih festivala ovde i u Kanadi: u načinu finansiranja, u opštem značaju i u značaju za samog umetnika-učesnika ili umetnika-laureata?
Festivali u našem smislu reči ovde ne postoje. Ja sam celu prošlu godinu gledao torontske predstave u svojstvu člana žirija za najveću nacionalnu DORA nagradu. To su bile predstave koje su producenti nominovali za nagradu, a nas desetak je odgledalo oko pedeset predstava i anonimno onlajn glasali za svoje favorite u svim kategorijama. Nikad se nisam ni video sa ostalim članovima žirija. Do same svečanosti nismo znali ko je pobedio, iako smo imali liste užih izbora, jer smo glasali u tri kruga. Jedino su potrošene pare na samu svečanost dodeljivanja nagrada. Ostali troškovi su bili besplatne karte za članove žirija. Što se nekog značaja za laureata tiče, ovde je to vest od pola sata i ne znači ništa u pogledu dobijanja nekih sledećih ugovora. Naravno stiče se reputacija i ugled, ali popularnost u pozorištu skoro da ne postoji. Moji studenti ne mogu da navedu tri imena torontskih glumaca, iako ponekad odgledaju poneku predstavu. Jednostavno, pozorište nikad nije zaživelo kao kod nas i zato i mislim da je pogrešno slepo preuzimati organizacione modele odavde.
Šta nisam pitala, a trebalo je?
Zašto je podela na beogradska i ostala pozorišta još uvek tako naglašena i pored toga što je zemlja sada mnogo manja nego ona koju sam ja napustio?