Olga Savić
Sreli smo se u jesen 1959. na zajedničkom zadatku u Jugoslovenskom dramskom pozorištu: ti, Jovane, kao dramaturg i prevodilac drame Raska Petrovića „Sabinjanke”, a ja kao junakinja Gejl Meri. Od tada, godine druženja, prijateljstva, razumevanja… Prvi si čitao sve moje pozorišne radove, pružao si mi podršku za postojanje i rad Pozorišnog salona Jugoslovenskog dramskog i tako mi pomogao da zaokružim najbolji deo mog pozorišnog delovanja. Od tebe sam uvek mogla da dobijem informaciju koja mi je neophodna, a ti od mene, za uzvrat, nešto iz sveta poezije. Imao si poverenja u moje poznavanje tog sveta, bio si i recenzent moje antologije „Dragocene reči”.
O tebi bi se, moj Jovane, mogla napisati velika spomen-knjiga, a tvoja Olga upućuje ti, evo, samo nekoliko Vaskovih stihova:
Ostale su za njim njegove reči
Lepše nego svet
Niko ne sme u njih da se zagleda
Čekaju na okukama vremena
Veće nego ljudi
Ko može da ih izgovori
Leže na mutavoj zemlji
Teže nego kosti života
Smrti nije pošlo za rukom
U miraz da ih odnese
Niko ne može da ih podigne
Niko da ih obori
Zvezde padalice glave sklanjaju
U senke njegovih reči
Neka ti je slava i hvala.
(tekst pisan za komemoraciju posvećenu Jovanu Ćirilovu, održanu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 20. novembra 2014. godine)