Objavljujemo razmišljanja i iskustva uglednih autora na ovu temu, kao i stav Udruženja dramskih umetnika Srbije.
STAV UDUS-a
Udruženje dramskih umetnika Srbije podržava stavove svog člana, dramskog pisca Igora Bojovića, iznete u javnosti povodom kršenja njegovih autorskih prava tokom realizacije predstave „Crvenkapa” u režiji Biljane Vujović Bajka u Pozorištu lutaka Niš.
Udruženje dramskih umetnika Srbije smatra da su autorska prava stvaralaca neprikosnovena i svojim aktivnostima uvek će nastojati da doprinosi zaštiti pozorišne delatnosti u celini.
DALEKO JE BRODVEJ
Iskreno, veoma me pogodila ona komedija sa javnim izvinjavanjem Igoru Bojoviću. Ne moram da elaboriram, niti apostrofiram značaj koji taj autor ima u dramskom stvaralaštvu za decu. Ako je povreda autorskih prava mogla da se desi čoveku koji jedini ima Sterijinu nagradu za dečju dramu, da ne pominjem ostale nagrade, šta da očekujemo mi smrtnici!? Modifikacija teksta za potrebe pozorišta ne bi trebalo da bude rediteljevo igranje pisca. Odnosno, kome se piše, neka piše, neka upisuje studije dramaturgije, neka radi šta zna, ali kasapljenje i menjanje autorskog teksta do neprepoznatljivosti je nedopustivo. Znate, u tom slučaju radite pod svojim imenom, a ne pod imenom autora, jer ime autora prodaje predstavu, takođe. Dešava se svim dramskim piscima u manjoj ili većoj meri, ali ako se o tome ne govori, ovakve situacije će nastaviti frekventno da se ponavljaju. Da se to desilo na Brodveju autor bi uskoro živeo kao lord posle tužbe za povredu autorskih prava. Ali, daleko je Brodvej…
Danica Nikolić Nikolić
SLABIJA POZICIJA NEAFIRMISANIH AUTORA
Čini mi se da su stvari po tom pitanju dosta arbitrarne i da dosta toga može zavisiti od ličnih kontakta i odnosa između predstavnika pozorišta i autora/autorki. Potpisuju se narazličitiji ugovori od kojih se neki teško mogu uzeti za ozbiljno, sa svojih pet članova opšteg tipa, i formulacijama poput „isplate će biti kada se steknu uslovi” ili tome slično. Takvi ugovori su daleko od preciziranja odnosa i obaveza ugovornih strana i pozicija autora i autorki, posebno neafirmisanih, je u takvom odnosu snaga uvek nužno slabija. Opet, uverena sam da se ovi problemi neće tako lako rešavati bez sistemske samoorganizacije autora i autorki, i čini mi se da moramo početi težiti tome.
Olga Dimitrijević
BEDNO
Pisac je nužno zlo. Honorari su bedni. Autorska dela se skraćuju, dopisuju, premeću. Prema drami se ne odnosi kao prema literaturi. Loš tretman. Bedno.
Uglješa Šajtinac
CRVENKAPA VAN SEBE
Osnovno je pravilo da kada režirate komad živoga pisca, sarađujete s njim. Ukoliko imate ideju da se u datom delu nešto dopiše, iznesete mu svoju ideju i ako se složi s njom, sam ili zajedno s vama, radi na prepravljanju, dopisivanju ili prekomponovanju teksta. Imao sam zadovoljstvo da na taj način radim sa Stevanom Pešićem, Igorom Bojovićem, Dejanom Dukovskim, Milenom Depolo, Nenadom Veličkovićem, Goranom Stefanovskim i drugima. Takav postupak diktiraju autorska prava, ali i osnovne etičke norme. Uostalom, zamislite pisca koji je naumio da dorežira, prerežira, jednom rečju da učini vašu predstavu „genijalnom”, ne bi li vas jadnog izvukao iz anonimnosti u kojoj ste do tada životarili.
Dragoslav Todorović, reditelj
TRI PIŠČEVA PUTA
Radi se o temi koja je neuralgična tačka savremenog pozorišta i ne tiče se samo autorskih prava pisaca, već i pozicije dramskog teksta u pozorištu i odnosa pisac-reditelj i pisac-uprava. Naša se pozorišna praksa ugleda mahom na nemački model rediteljskog pozorišta i pretpostavku da je dramski tekst predložak, „inspiracija” za reditelja, a nikako samosvojno umetničko delo. Slaba je uteha krilatica da tekst živi u pisanoj formi u obliku knjige, zato što se dramski tekst piše da bi bio izveden i sa mišlju o njegovom scenskom, a ne književnom životu. O intervencijama na tekstu sam često obaveštavan naknadno, posredno i u uvijenoj formi. Reditelju je dato pravo da modifikuje tekst da bi režirao, a pisac ima zakonsko pravo da mu to ne dozvoli. I jedni i drugi su u pravu, bar u načelu, i jedni i drugi polažu pravo na isti posed, predstavu.
Naša produkcija je suviše mala, a repertoarska pozicija subvencionisanih pozorišta suviše mutna, da bismo mogli da govorimo o postojanju literarnog i neliterarnog pozorišta. Zbog toga se pravila neliterarnog pozorišta (postdramskog, rediteljskog, performansa itd) primenjuju na literarno pozorište i to je, rekao bih, uzrok svih nesporazuma. Piščeva neutaživa želja da bude igran (čitaj: pod bilo kojim okolnostima) pokazuje se, paradoksalno, kao slabost, te se vrlo često pisac odriče bilo kakvog upliva… sve dok ne bude kasno.
S druge strane, sve su glasniji zagovornici post-rediteljskog pozorišta, koje se potpuno uklapa u neoliberalne tokove u teatru. Reditelj je samo osoba kojoj je povereno autorstvo, ali autorstvo može biti povereno i nekom drugom. Statistički posmatrano, zaista ne postoji dovoljno razloga da se apsolutna autorska moć stavlja u ruke pojedincu zato što je „završio škole” u kojima se to uči.
Od ove tačke, ja razmišljam u tri pravca. Zakon o autorskim pravima u potpunosti štiti dramskog pisca od bilo kakvih prerada, dopisivanja i sl. bez njegove saglasnosti. Mislim da bi reditelji, a naročito uprave, morali biti upoznati sa tim zakonom. Druga opcija je da se saradnja reditelja i pisca obavi pre početka rada na predstavi i bude posledica zajedničkog razmišljanja. Tekst koji bi proizašao iz te saradnje više ne može da se menja. Treći put je situacija u kojoj pisac i sam režira sopstveni komad, praksa koja je sve raširenija i kod nas (Dušan Kovačević i Siniša Kovačević). Možemo se složiti da su obojica uvaženih autora pravili početničke greške u režiji, ali je mnogo važnija dugovečnost njihovih predstava i ogroman uspeh kod publike. Ne bih da zvučim zlurado, ali za toliku moć koja im je dopala, kolege reditelji bi morali da promene svoj odnos prema poslu.
Nebojša Romčević