Jelena Kovačević: „Pozorišna etika: Grotovski ̶ Ričards”
Jelena Kovačević napisala je studiju posvećenu genezi shvatanja pozorišne etike u delu Tomasa Ričardsa i Radnog centra Ježija Grotovskog i Tomasa Ričardsa, koja je kao magistarska teza odbranjena 2009. na Fakultetu dramskih umetnosti kod mentora dr Aleksandre Jovićević. Studija je nedavno objavljena pod naslovom „Pozorišna etika: Grotovski – Ričards” u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine. Knjiga će se pojaviti na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu, a uskoro i u lancu knjižara „Delfi”.
Jelena Kovačević je proučavala i teorijski i praktični aspekt, posebno prateći delatnost Radnog centra Ježija Grotovskog i Tomasa Ričardsa, koji je formirao Grotovski u Pontederi u Italiji još 1986. godine. Knjiga svedoči o njenom dugogodišnjem istraživanju rada Ježija Grotovskog i Tomasa Ričardsa. Njeno istraživanje je intenzivno vođeno tokom trogodišnjeg projekta (2003–2006), kada se Radni centar otvorio za javnost i čak angažovao dokumentacioni tim s ciljem da prati njihov rad. Član ovog internacionalnog tima bila je i Jelena Kovačević.
Inače, Tomas Ričards je američki umetnik koji je na Univerzitetu Jejl diplomirao muziku i pozorišne studije, a od 1985. godine je sarađivao sa jednom od najznačajnijih pozorišnih figura XX veka, Ježijem Grotovskim. Već 1986, Ričards postaje njegov asistent; oni odlaze u Italiju gde osnivaju Radni centar pri Istraživačkom centru za pozorišne umetnosti u Pontederi. Sarađujući s Grotovskim, Ričards je nastavio svoje lično istraživanje i preuzeo odgovornost za vođenje jednog od programa Radnog centra. Često je govorio i pisao da je sve što zna naučio od Grotovskog, koji se u pozorišnoj istoriji pominje kao vrstan metodičar, sjajan teatrolog, veliki vizionar i pozorišni mesija, ali iznad svega kao neprikosnoveni umetnik.
Studija „Pozorišna etika: Grotovski – Ričards” obrađuje odnos dva umetnika na fonu univerzalnih tema koje ne samo da nas se tiču, nego su bile i teme sve literature relevantne za pozorišnu umetnost, od antičkog i srednjovekovnog doba do Stanislavskog. Tako se u ovoj studiji iznova suočavaju etičko i estetičko u stvaralačkom procesu, a o glumačkoj tehnici govori se kao o osnovnom uslovu/izvoru etičnosti. Studija se posebno bavi onim što je bitno za jednog glumca, vežbama tela i duha; problematizuje telo, teme žrtvovanja, koncentracije pažnje i mogućnosti dosezanja organskog bića. Pošto se kreativni radni odnos Grotovskog i Ričardsa može posmatrati ne samo kao odnos reditelja i glumca, nego i majstora i šegrta, učitelja i učenika. Na primeru ovog odnosa razlaže se priroda (glumačkog) znanja, transmisije znanja, mogućnosti obnove i transgresije kao etičkih kategorija.
Opus u domenu „Umetnosti kao sredstva prenosa”, kako ga je okvalifikovao Piter Bruk (Art as vehicle), i dela nastala u tom opusu, „Akcija“ i „Akcija u nastajanju”, glavni su predmet teatrološke analize. Ona zalazi u metod rada, sadržaj što je najbliži lirici, smisao izvođenja tzv. pesama tradicije i percepciju predstava.
Grotovski je uz Stanislavskog jedinstvena figura jer se bavio metodom: čime sve glumac treba da ovlada i, štaviše, da to neprekidno neguje, ne bi li umeo da se bori protiv dosade u teatru, protiv klišea i stereotipa. U tom smislu, „Pozorišna etika: Grotovski – Ričards“ je zahvalna literatura za sve uključene u obrazovni proces u pozorišnoj umetnosti, kao i za sve one koji hoće da rade na sebi.
R.L.