Ovo je 200, jubilarni broj Ludusa posvećen i 30, takođe jubilarnom, „Dobričinom prstenu“, našem više nego prestižnom glumačkom priznanju koje dodeljuje Udruženje dramskih umetnika Srbije.
Svečan i tako važan trenutak. Bez sumnje.
I šta reći?
Govoriti o problemima? Problemima pozorišta, problemima umetnika, problemima Udruženja… A ima ih. Brojni su i teški. Ali da li ih treba pustiti da kao neman pojedu sve pred sobom uključivši i svečane i važne trenutke? S druge strane, šta znači i čemu vodi ako ih ćuteći gutamo?
Dok se ta dilema prostirala kroz moje dane i misli, do ruku mi je došao tekst velikog Lorke (F. G. Lorka, Publika, izdavač Književna opština Vršac, 2016). Naslovio ga je Reč-dve o pozorištu, napisao 1935 – uzgred, samo godinu dana pre nego što će biti ubijen – i u njemu tako sjajno i tako snažno iskazao zapravo suštinu, esenciju brojnih i teških problema koje pomenuh.
„Pozorište je jedan od najizražajnijih i najkorisnijih instrumenata za duhovno uzdizanje jedne zemlje i barometar koji određuje njenu veličinu ili njenu klonulost“, kaže Lorka i dodaje: „Prijemčivo pozorište, dobro utemeljeno u svim svojim žanrovima, od tragedije do vodvilja, može u roku od nekoliko godina da promeni senzibilitet naroda; dok razoreno pozorište, u kome kopita zamenjuju krila, može da obezvredi i uspava čitavu naciju.
Narod koji ne potpomaže i ne neguje svoje pozorište, ili je mrtav, ili je na umoru; isto kao što pozorište koje ne podržava pulsiranje društva, istorijsko pulsiranje, dramu svog naroda i nepatvorenu boju svog krajolika, sa smehom ili suzama, nema pravo da se zove pozorište, već sala za igru ili mesto za onu užasnu rabotu koja se zove ’ubijanje vremena’.“
Pišući o krizi pozorišta veliki književnik napominje: „To zlo leži u lošoj organizaciji. Dokle god glumci i pisci budu prinuđeni da stvaraju profitabilne, nečasne predstave, predstave lišene svakog kriterijuma i bilo kakve odgovornosti, glumci, pisci, i čitavo pozorište svakog dana će sve više tonuti, bez mogućnosti spasenja.“
Ističe zatim: „Pozorište mora da se nametne publici, a ne publika pozorištu. Stoga pisci i glumci moraju da se naoružaju velikim autoritetom, makar i po cenu krvi, jer je pozorišna publika poput dece u školi: obožava ozbiljnog i strogog učitelja koji je zahtevan i pravedan, a posipa surovim iglicama stolice na koje sedaju stidljivi i ponizni učitelji, koji ne umeju ničemu da nauče, a ne dozvoljavaju drugima da to čine.
Publika se da naučiti – namerno kažem publika a ne narod. (…) Postoji potreba da se to učini zarad dobrobiti pozorišta i zarad ugleda i hijerarhije glumaca.“
Lorka posebno naglašava da „treba zadržati dostojanstveno ponašanje, jer će ono zasigurno biti obilato nagrađeno. Za razliku od drhtanja od straha iza paravana i ubijanja fantazije, mašte i draži pozorišta, koja je uvek, uvek, umetnost, i uvek će biti uzvišena umetnost, premda je postojalo doba kada se umetnošću nazivalo sve što se ljudima dopadalo, da bi se narušila atmosfera, da bi se uništila poezija i da bi pozornica bila izložena vetrometini“.
I gotovo da se u njegovim ispisanim rečenicama, i između njih, može čuti topao a povišeni ton kada kaže: „Umetnost iznad svega. Najplemenitija je umetnost; a vi ste, dragi glumci, najveći umetnici. Umetnici od glave do pete, budući da ste se zbog ljubavi i poziva popeli u taj bolni svet pozorišnih dasaka. Umetnici po zvanju i zaokupljenju. Reč ’Umetnost’ valjalo bi pisati u salama i garderobama svih pozorišta: od najskromnijeg do najluksuznijeg; u protivnom bismo morali da upotrebimo reč ’trgovina’ ili neku drugu koju se ne usuđujem da izgovorim. Kao i reči hijerarhija, disciplina, žrtva i ljubav.“
Kome i ove reči ne bi za srce prirasle, kada su ovako tačne: „Ne želim da držim lekcije jer sam u poziciji da ih primam. Moje reči proističu iz ushićenja i uverenja. (…) Znam da nije u pravu onaj ko govori: ’Sad, odmah, sad, sad’, pogleda uprtog u šalter biletarnice, već onaj ko kaže ’Sutra, sutra, sutra’ i oseća dolazak novog života koji lebdi nad ovim svetom.“
Glumac Voja Brajović