Piše Zorica Pašić
Ne sećam se da li je jesen 1992. bila kišna ili suva. Sećam se da Srbija nije bila u ratu, a žestoko se ratovalo. Nisam sigurna da li su te jeseni Dafina i Jezda već završili svoju patriotsku misiju, da li su već bili redovi za zejtin i šećer a prodavnice opustošene, da li su se ljudi otimali za besplatan hleb na Trgu, da li su neki slutili da nailazi vreme inflacije i šta je to. E, u tu neku jesen „kao za vreme okupacije, samo malo drukčije“ uprava glumačkog esnafa zaključila je da je vreme za Ludus. Feliks Pašić, radoznao i pomalo sklon nemogućim izazovima, prihvatio se da uređuje pozorišne novine, i to – jedine na Balkanu! (Sve se na ovim prostorima meri balkanskom jedinicom i mi smo uvek najbolji.) Pozorište, da, i kad smo goli i bosi, ali novine, da li su neophodne? Ima li novca za taj neverovatni poduhvat? Odgovor na pitanje o novcima je neodređen. Ko će pisati u tim novinama? Neće pisati oni koji bi pisali „kao u svojim novinama samo malo drugačije“. Godinama sam samo bila svedok kako se prave te novine. Nisam pisala. Onda je bio potreban „pogled malo iskosa“, i tako je nastala Hronika pozorišnih zbivanja. Ta se moja spisanija zvala „dobrovoljni prinudni rad“.
Ko će biti tehnički urednik, ko će im odrediti vizuelni identitet? Đorđe Ristić, naš kum. To je nepotizam, sukob interesa ili već tako nešto! To već tako nešto uključilo je i našu decu, Jelenu da prekucava tekstove – kompjutera neće još dugo biti – Damjana da raznosi novine. Ljubica Beljanski Ristić tražiće vinjete, prelistavati prašne knjige i artije tražeći prigodne ilustracije i naslovne strane, i neće objaviti nijedan tekst o Školigrici ili dramskom obrazovanju. Redakcija Ludusa bila je na Terazijama, a porodična manufaktura se bokorila na Dorćolu.
Ta fotografija nije objavljena, a na njoj su Dejan Đurović (skoro da sam sigurna, ali ipak ne proveravam da je on obnovitelj ideje o Ludusu), Marija Crnobori, Svetlana Bojković, Feliks Pašić, tu je i velika bela torta, poklon poslastičarnice „Petković“ Bratislava Brace Petkovića, reditelja i dramskog pisca a potonjeg ministra kulture, a tu su i sitna svečano obučena deca. Petog novembra te 1992. u gornjem foajeu Ateljea 212 proslavljen je izlazak prvog broja Ludusa. Bila je svečarska atmosfera, pilo se vino, dar Milutina Tineta Stojšića iz Prigrevice, zahvaljivalo Čedi Tasiću na papiru – danas je taj papir žut i krt, sklon samouništenju.
Prvo pitanje ima li novca za Ludus, bilo je na mestu. Novca, naravno, nije bilo. Uz predsednicu Bojković i urednika Pašića, svi su imali sveti zadatak da nekako „namaknu“ novce za sledeći broj. Ludus je stalno bogoradio i blagodario. U jednom broju objavljena je Oda donatorima Ljubivoja Ršumovića, tadašnjeg upravnika Pozorišta „Boško Buha“, koje je baš krenulo u obimnije sređivanje (valjda bi bilo zatvoreno da nije!), pretpostavljam da je neko obećao novac, ali ga nije dao, i upravniku je preostalo samo da zahvaljuje za svaku paru.
Procena da postoje i drugi pozorišni novinari, a ne samo oni iz dnevnih listova, bila je ispravna. Pozorišnici nisu propustili da se uključe u novinarsku misiju. Pisali su i glumci, i reditelji, i scenografi, i kostimografi, i koreografi, i kompozitori scenske muzike… Branka Petrić svoj prvi tekst objavljen u Ludusu završava sa: „Ovo je napisano godine 1993. u stanu gde je temperatura 9 stepeni, u godini rata i sivila i kretanja ka dnu do kojeg još nismo stigli. Tamna je noć.“
Ako je u zimu 1993. bila tamna noć, sledeća godina slutila je nabolje. Ministarka kulture je Nada Popović Perišić. S kulturom je lepše. Predsednica i urednik septembra meseca odlaze na zakazani razgovor sa ministarkom: tema je zakon o pozorištu, a pokušaće da dobiju i neku paru. Slika sa tog trojnog razgovora je lepa, a poruka u tekstu još lepša: Zakon o pozorištu biće donet do kraja godine! Da li je taj zakon, konačno, donet?
Prebirajući po iskricama sećanja, stižem i do pokušaja uvođenja pozorišne kritike u Ludus. Profesor Slobodan Selenić preporučuje dva svoja odlična đaka: Miomir Petrović i Ivan Medenica. Valjda druga godina studija. Pisaće u svakom drugom broju. Sami biraju po dve predstave. Istina, ne pišu o premijerama već o predstavama koje su malo odstojale. Prva četiri teksta su sjajna. Sve je na mestu, sve je obrazloženo i – nemilosrdno presuđeno. Imali su priliku još jednom da biraju i sude. I opet su bili nepodmitljive sudije. Zarad mira u kući, nema više kritike. Kakvi su bili na početku, ostali su i do danas.
Novembra 1995. u galeriji „Sabastijan“ fotografkinja Vesna Pavlović i Srđan Valjarević predstavljaju projekat Zimski dnevnik. Vesna izlaže 120 zimskih fotografija snimljenih u 120 dana one prošle zime. Vesna, a svi je zovemo Umjetnica, tek je preskočila dvadesetu. Portreti koje objavljuje u Ludusu dobijaju najviše ocene. Ne samo u mom nego i mnogim sećanjima, objavljivana bezbroj puta je ona Dejana Mijača kako izviruje iz pozorišne zavese. Često pomislim i na onu proročku: Slobodan Selenić u dugom crnom kaputu, okrenut leđima, umorno izlazi iz Studentskog parka. Ubrzo zatim Selenić se preselio u naša sećanja.
Ne znam kada je Umjetnica otišla u daleku Ameriku. Evo je sada na Univerzitetu Vanderbilt, Nešvil, država Tenesi, predaje, priređuje izložbe, dobija nagrade. Poslednja slika koja stiže je sa ženskog marša protiv Trampa. Ko jednom prohoda beogradskim ulicama u protestu, to ne zaboravlja.
Bez dnevnika Jovana Ćirilova teško bi bilo zamisliti ove novine. Za mene, a verujem ne samo za mene, bili su rušenje zida kojim smo bili okruženi i uverenje da iza tog zida postoji neki drugi svet do kojeg ćemo, jednom, i mi umorni stići. Njegov Pozorišni kalendar nasledila je Jelena Kovačević i vodi ga prilježno.
Zapravo, „sve će to, mila moja, prekriti snjegovi i šaš“. Da bi se zaborav na devedesete i prvih 67 brojeva Ludusa koje je uredio Feliks Pašić malo usporio, nastala je i knjiga Kratak pregled vremena. „Glumci su kratak pregled i istorija vremena“, kaže Hamlet, dramski pisci, reditelji i pozorišni kritičari dodaju svoje priloge i istoriji i vremenu.
Onda su Feliks Pašić i Đorđe Ristić otišli iz Ludusa. Manufaktura sa Dorćola je zatvorena. I, kako je vreme prolazilo, odlazili su u naša sećanja. Novo je vreme, došli su novi ljudi da bogate svoja i sećanja drugih.
Moja nedoumica od pre četvrt veka, da li su potrebne pozorišne novine kad smo gladni i bosi, otklonjena je. Dvesta bojeva Ludusa su ogromna i tačna građa za istoriju pozorišta na ovim prostorima i časna legitimacija pozorišnicima.
Čestitam onima koji su verovali i istrajali.