Božidar Mandić
U teatru postoji jedan jedini zakon: Videti publiku! Kad vidiš nju, to znači da si na sceni siguran – predstava traje. Ispoljiti svoju estetiku i izdržati u njoj naznake su rada koji te vodi ka kulminaciji.
Predstave Andraša Urbana su zaleti u provokativno. Ovoga puta, uz dramaturšku pomoć Jelene Bogavac i njenih tekstova za songove, na scenu je spuštena kultna knjiga Vladimira Solovljeva „Tri razgovora”, sa podnaslovom „Kratka priča o Antihristu”. Predstava je veoma jednostavna, gotovo ritmički linearna i svedena na telesni i pevajući iskaz pet akterki na sceni. Njihovo dejstvo više je asocijacija na modno pretrpani medijski diktat, nego na misaone inicijative religioznog ruskog mislioca. Predstava je traktat teološko-političkog uzbuđenja. Aniko Kiš, Marta Bereš, Ana Marković, Suzana Lukić i Danijela Petković uglavnom stoje za mikrofonima stvarajući front naspram fronta. Angažman predstave, ujedno je i istovetna odgovornost aktera na sceni i publike u sedištima.
Najsnažniji deo predstave je izvedbeni ritam, kolaž telesnosti i atletsko prisustvo u prostoru. Igra se bez daha. Nema zaustavljanja, ritam tematskog bunta sadržan je u tematskom predstavljanju stvarnosti, koja je još gora od stanja dolaska Antihrista. Scena je prazna, nekoliko kostimiranih promena i slama. U ovom slučaju slama nije samo inicijacija Hristovog rođenja u jaslama, nego i interpretacija alhemijskog značenja tela. Sve je postalo zabava. A, kako kaže Alen Badju, to je društvena i individualna slabost prihvatanja. Metež tela pretvorio se u mehanički seks, umesto da je predlog za dugu ljubav i rizik koji telo vodi ka sreći. Ovako, ništa lakše nego da Antihrist preuzme palicu i diriguje (može i diktira) stil života prepunog kozmetičkog osmeha. Taj pentagramski nastup snažnih, ženskih tela naznaka je odobrenog pristupa Zla. Mirne duše i mirnog duha čovek gleda u rat, ravnodušno posmatra nesreće i metež savremene civilizacije, a komatozno stanje i dalje naliva opijatima sofisticirane slasti.
Dve kič figure razapetog Hrista jedna od glumica rašrafljuje. Skida eksere iz njegovih ekstrema i oslobađa ga žrtve. Ujedno tekstovi Jelene Bogavac, ugrađeni u snažnu muziku orkestra na sceni, pevaju o reakciji korektivnog dela kosmosa: „Bože/molim te/zarobi me/Ograniči me/veži mi ruke…” Šta se to dešava sa permisivnim društvima koja sve dozvoljavaju, sem božanskog.
Na odmet ne bi bilo ni pitanje koje je postavio i Robert Muzil: kakvo je to biće proizašlo iz pomena vrednog pažnje, a sa takvim bezsvojstvenim osobinama. Čovek nastao od Boga nema božanske osobine. Tajna nad tajnama pretvorena u masovni kod spektakla koji se ne zaustavlja već svoju glad širi i na bogate i na siromašne. Ali, nije li to upravo Urbanov krik, pevanje iznutra, rasecanje ribe po belini utrobe (riba simbol hrišćanstva), čišćenje… kao i naznaka da kraj istoriji nije u smrti, ona nije završni čin, već predlog za samospoznaju i osvešćenje.