Zoran Karajić
KAD NAŠ BROD PLOVI, PLOVI ILI STOP! NEMA PARA
Šabačko pozorište počinje sezonu tradicionalnom revijom „Šabačko pozorište – Teatar na pravom putu”. Ova revija je nastala u želji da se pretvori u festival koji bi bio nastavak jednog od najpoznatijih festivala u onoj velikoj Jugoslaviji: „Dana Ljubiše Jovanovića”.
Revije se nižu jedna za drugom, ali od festivala još uvek ništa. Koncept festivala su preuzeli drugi, a kad pare i od države i od grada jednom odu na drugu stranu, skoro da ih je nemoguće povratiti.
No, šta je tu je. Ne može se na silu. Dok ne povratimo festival (ne po svaku cenu) zadovoljićemo se i revijom, na početku i na kraju sezone. Na početku sa gostujućim predstavama, a na kraju su naše predstave pripremljene u protekloj sezoni.
Inače, posle mnogo godina sezonu započinjemo bez premijere. Nema para!!! Do leta smo u ovoj godini pripremili četiri predstave, dve na Velikoj i dve na Maloj sceni i potrošili malo više od polovine sredstava predviđenih za 2014. godinu, a onda su nam rekli – stop! Nema više novih predstava u ovoj godini, igrajte stare.
To ćemo i raditi. Već u oktobru ćemo organizovati preko četrdeset predstava u kući i na gostovanjima, ići ćemo na tri festivala, dovesti pozorišta iz osam gradova, igrati četiri puta u Beogradu, zatim u Leskovcu, Mladenovcu, Zaječaru…
Godinama već Šabačko pozorište ima 4-5 igrajućih dana u nedelji, što je gotovo jedinstven slučaj u unutrašnjosti. Istina je da je gledalište proređeno i da se sve više proređuje, ali je to dovoljno velika tema za posebnu priču.
Na repertoaru imamo tridesetak predstava na sve tri scene: Velikoj, Maloj sceni „Branivoj Đorđević” i dečijoj sceni.
Što se novih projekata tiče, mi smo spremni: tu je dramatizacija romana „Kainov ožiljak” Vladimira Kecmanovića i Dejana Stojiljkovića. Roman će svakako biti bestseler, a mi bismo predstavu radili u koprodukciji sa jednim beogradskim pozorištem. Pokušaćemo da na scenu postavimo i jedno novo, veoma zanimljivo čitanje „Proklete avlije” u dramatizaciji i režiji Gorana Bjelanovića, gosta iz Crne Gore. Mlada rediteljka Snežana Udicki bi trebalo da postavi na scenu „Gnjidu”, Iva Brešana. Ovih dana bi trebalo da konačno utvrdimo termin početka rada, ali ja otežem, vrdam, kupujem vreme, ne bih grlom u jagode. Mislim da nije vreme za to. Nemam para!!!
Najizvesniji je projekat za leto, za smederevsku Tvrđavu. Ovaj ozbiljan, ambijentalni festival bi trebalo da ima i sopstvenu produkciju. Tako su počele i Dubrovačke letnje igre. Predstava će se zvati „Duge noći i crne zastave”, kako se zove i roman Dejana Stojiljkovića i nastaće kao plod saradnje grada Smedereva, Narodnog pozorišta u Nišu i Šabačkog pozorišta.
Svakako ćemo prirediti i dve predstave za decu: „Hajduke” Branislava Nušića i „Veliki novogodišnji bal”, a što se male scene tiče, ona je uvek bila otvorena onima koji smatraju da su zapostavljeni u repertoaru, ili se ne slažu sa konceptom repertoarskog pozorišta ili na bilo koji drugi način žele da se iskažu… Toliko je mladih, nezaposlenih glumaca: Dobro došli na šabačku Malu scenu.
Prošle godine je Šabačko pozorište bilo selektovano na dvanaest festivala, od kojih je pet internacionalnih, sa sedam različitih predstava. Ako se to uzme kao relevantan kriterijum, onda smo u prošloj godini bili jedno od najuspešnijih pozorišta u zemlji. A taj podatak govori i o kvalitetu repertoara našeg pozorišta.
Kada se pogleda spolja naše pozorište izgleda lepo, umiveno, ušuškano, toplo…
A u stvari, kad malo bolje pogledaš, prokišnjava. I počinje da se polako, neprimetno urušava i rastače. U poslednjih godinu dana, troje glumaca je otišlo u penziju. I taman kad je trebalo da nastane očekivana smena generacija – šipak. Nema!!! U Šapcu trenutno živi šest mladih diplomiranih glumaca. Kad će oni i gde početi da rade? Upravo je u penziju otišla i pravnica, poslovni sekretar Pozorišta. Kako ću bez pravnice, ja o tom poslu ne znam ništa.
Inspicijentu sam zabranio da ide u penziju. Zamislite ozbiljno pozorište bez inspicijenta.
Neke sile mi kažu da nam kad krene kresanje administracije, neće biti potreban ni PR, ni organizator, ni…
I šta sad? Ništa, samo polako. Pokušaćemo da naš brod posle desetomesečnog putovanja dovedemo u luku. Oštećenog, naprslog ali na površini.
P.S. Ovaj tekst sam mogao nazvati i Kud plovi ovaj brod, ali mi je onaj prvi nekako bliži, nekako više po naški, bezbrižniji…!
(autor je direktor Šabačkog pozorišta)