VUČKOVIĆ, LOLIĆ, RAKOČEVIĆ…
Pripremila: Olivera Milošević
Planovi
Jugoslovensko dramsko pozorište u novu sezonu ulazi sa direktorkom Tamarom Vučković. Njen VD status je tako odlukom Skupštine grada Beograda nekako logično prešao u zvaničan status direktora. Ona je na ovo mesto došla pre dve i po godine na predlog zaposlenih u pozorištu. Pokrenula je za to vreme nekoliko značajnih projekata i bila veoma aktivna u međunarodnoj saradnji, posebno u oviru Evropske unije pozorišta čiji je član Jugoslovensko dramsko. Jedan od tih projekata se upravo realizuje.
Šta sve podrazumeva projekat „Pali anđeo istorije”?
Jugoslovensko dramsko pozorište je u okviru Evropske unije pozorišta pre dve i po godine iniciralo zajedničko obeležavanje stogodišnjice Prvog svetskog rata. Tim povodom imali smo zajedničku konferenciju u našem pozorištu, učestvovali su istoričari i brojni predstavnici članova Evropske unije pozorišta. Tada smo se dogovorili da projekat „Pali anđeo istorije“ bude zajednički, a da centar bude JDP. Kasnije su se iz tog projekta izrodile i mnoge druge ideje i one se na različite načine sada realizuju. „Pali anđeo istorije” je projekat koji obuhvata više manjih projekata. Jedno je produkcija predstave „Zmajeubice”. Tekst smo od Milene Marković naručili pre dve godine i imali smo premijeru u junu ove godine. Ta predstava je i deo projekta Evropske unije pozorišta, sa njom ćemo gostovati na jednom značajnom festivalu u Štutgartu 2015.godine. Drugi deo tog projekta su razmene sa pozorištima članicama unije. Jedno je Nacionalno pozorište iz Praga, a drugo je Šaušpilhaus iz Graca. Mi najpre početkom novembra idemo na mini turneju, prvo u Prag, a zatim i u Grac. Krajem novembra predstave „1914.” Boba Vilsona iz Praga i „Talerhof” u režiji Ane Badore iz Graca dolaze kod nas na gostovanje.
U okviru ovog projekta je i produkcija predstave „Dnevnik o Čarnojeviću” koju režira Miloš Lolić.
Od nedavno ste i zvanično direktorka Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Dobro ste upoznati sa svim problemima. Dakle, kakvi su, osim umetničkih, problemi sa kojima se suočavate?
Problemi su uglavnom finansijsko – administrativni. Da bi pozorište funkcionisalo kako treba mora da napravi plan i repertoar mnogo ranije. Do te mere je iskomlikovano poslovanje u institucijama kulture, da smo u nekim slučajevima potpuno blokirani i onemogućeni da funkcionišemo. Veoma je važno da kod nadležnih postoji volja da se ti problemi reše i verujem da će biti rešeni. Do ovakvog stanja se došlo nakon višegodišnjeg nemara. Ovo stanje nije nastalo sada i nedavno, već su se problemi nataložili i sada ih treba rešavati. Što se finansija tiče – ne znam. Još nemamo budžet za 2015.godinu tako da ne možemo izneti definitivan plan o repertoaru do kraja sezone. Mi se finansijski delimo po godinama, a treba da planiramo celu sezonu. I to je jedan od nonsensa. Imamo obećanja da će to uskoro biti rešeno.
Pretpostavljam da su planovi veliki i ambiciozni, koliko je realno da budu i ostvareni?
Jesu, jer ako nemamo velike ambicije malo toga možemo da uradimo. Realizacija zavisi od finansija i administracije. Veliki je problem ako morate da raspisujete javne nabavke za razne stvari, a da za to nemate dovoljno vremena. Mislim da smo u Jugoslovenskom dramskom prethodne tri godine mnogo toga uradili, obzirom na uslove koje smo imali. Postali smo aktivni u inostranstvu. Imamo veliki broj poziva na saradnju. Ostvarujemo veliki broj kontakata i nadam se da će se nešto od tih planova i ostvariti. Sva pozorišta u Evropi prave planove godinama unapred, a mi se još uvek snalazimo.
Publiku i nas koji dolazimo u pozorište, uz svo poštovanje navedenih problema, zanima ono što vidimo na sceni. Šta je u planu od novih naslova?
Mi poslednjih nekoliko godina imamo oko tri premijere u sezoni. Tu postoje varijacije. Da li ćete od postojećeg budžeta uraditi nekoliko malih ili dve velike predstave. Jednostavno, broj novih naslova zavisi od novca kojim raspolažemo. Za sada imamo toliko para i mi se obično odlučujemo za ovu drugu varijantu. Planiramo četiri premijere do kraja sezone. Još jednu možemo da najavimo, probe su već počele. To je predstava „Razbijeni krčag” koju režira Igor Vuk Torbica, premijera je krajem januara.
Kada ste kao mlada glumica došli u ovo pozorište bilo je i do osam premijera u sezoni?
Najmanje šest premijera je bilo. U Evropi je to i više. U velikim Nemačkim pozorištima imaju i po deset do petnaest premijera na tri scene. Jugoslovensko dramsko je iz finansijskih i tehničkih razloga ukinulo svoju treću scenu. Ostali smo na malom broju scenskih radnika, koji ne mogu da pokriju sve tri scene. Nadam se da će se i u tom smislu stvari promeniti. Ne bih bila na ovom mestu da se ne nadam da ćemo imati uslove da radimo bolje i više.
Šta nas još u ovoj sezoni očekuje u Jugoslovenskom dramskom pozorištu?
Ne bih sve da planove da otkrijem, jer još nemamo potvrdu o finansiranju, kao što sam već rekla budžet nije još nije usvojen. Ono što je izvesno je dolazak Boba Vilsona u Jugoslovensko dramsko pozorište u 2015.godini. Biće naš gost i održaće jedno predavanje u pozorištu. Organizovaćemo i jednu evropsku konferenciju, pod nazivom „Zone konflikta”. Imaćemo goste iz evropskih pozorišta. Van saradnje u okviru Evropske unije pozorišta očekuje nas gostovanje u Petrogradu i Moskvi. Imamo još nekoliko velikih planova koje u ovom trenutku ne mogu da vam otkrijem. Neke od aktivnosti vezane su i za saradnju sa Pikolo teatrom iz Milana i njihovom fondacijom.
I jedno filozofsko pitanje: kako razumete Vašu misiju u Jugoslovenskom dramskom pozorištu?
Pa, ne bih sad o tome. Hajde da se nešto od misije najpre ostvari.
U pripremi: „Dnevnik o Čarnojeviću”
U Jugoslovenskom dramskom pozorištu u toku su probe za predstavu „Dnevnik o Čarnojeviću” koju po romanu Miloša Crnjanskog režira njegov imenjak Miloš Lolić. Pred glumačkom ekipom našlo se scenski teško prohodno delo. Priča je bez narativnog toka i fabule. Ali, Lolićev minuli rad je dobra preporuka za velika očekivanja. Njegova domaća i međunarodna karijera je sada već zavidna, izdvajaju se dve nagrade: Gran pri Bitefa 2009. godine za predstavu „Sanjari” i austrijska nagrada „Nestroj 2012” za „Magično popodne” (u produkciji bečkog Folksteatra).
„Dnevnik o Čarnojeviću” će biti Miloševa četvrta premijera u ovoj sezoni, prva na domaćoj sceni. U martu je u Folksteatru u Beču postavio komad Vernera Švaba „Predsednice”, potom je u berlinskom pozorištu „Maksim Gorki” radio performans predavanje na temu Gavrila Principa, koje je šest dana zaredom izvođeno na festivalu posvećenom stogodišnjici Velikog rata. Takođe je, u julu, u koprodukciji salcburškog festivala i diseldorfskog Šaušpilhausa, postavio „Hinkemana” Ernsta Tolera. Sve tri premijere bile su na nemačkom, jeziku koji ne govori, i sve tri za šest meseci.
Zatim je usledio rad na delu jednog od najvećih pisaca naše književnosti.
Sve je krenulo od ideje da JDP do kraja godine još jednom predstavom obeleži vek od početka Velikog rata. Spisak predloga bio je dugačak, a onda se došlo do dve ključne figure – Crnjanskog i Vinavera. Kako ih objediniti, ali i suprotstaviti? „Dnevnik o Čarnojeviću” pripada koliko Crnjanskom, toliko i Vinaveru koji ga je oblikovao. Postoji priča da je deo tog materijala spaljen, da je Vinaver sam ispremeštao neke delove u skladu sa svojim senzibilitetom… to su nagoveštaji u kom smeru će se kretati predstava.
„Dnevnik o Čarnojeviću” je knjiga sećanja. Odluka da se bave nečim što nije dramsko i da ne dramatizuju niti adaptiraju roman Crnjanskog je rad usmerilo ka istraživačkom, kroz tekst koji je neuhvatljiv. Ne samo u žanrovskom smislu već i u sadržaju. Prelamaju se različiti tokovi misli, odlazi se i u apstrakciju. „Naša dužnost nije da samo prepričamo tu autobiografsku priču, nego i da ne dozvolimo da suština tog dela ispari i isklizne nam iz ruku”, ističe reditelj.
Na pitanje šta je danas aktuelno u delu Miloša Crnjanskog Lolić odgovara: „Ako prenebregnemo da on, između ostalog, pominje Kosovo, Rusiju, uticaj Rusije na Južne Slovene – ono što mi se čini kao prava aktuelnost je piščevo specifično osećanje sveta. Ovo je roman o odrastanju, ali i o tome kako je jedan mlad život gurnut niz liticu da se survava, a da istovremeno to survavanje sa sobom nosi i neko uznesenje… Na kraju osećate da junak padom, na neki način, postaje osvešćen i uzvišen. To je neka vrsta životne katarze. Na probama, komentarišući metastaziranost vremena u kome živimo, shvatamo da je klica začeta upravo u vremenu i svetu o kojem Crnjanski u „Dnevniku o Čarnojeviću” piše. Mislim, pre svega, na ambivalentan odnos spram istorije kojoj pripadate. Crnjanski je istovremeno melanholičan, ali i distanciran u odnosu na svet čiji je deo. U tome, čini mi se, prepoznaje se i oseća aktuelnost piščevog dela. Pojedinac je uvek u nešto gurnut, nije to stvar izbora. Postoji jedna zanimljiva stvar koju primećujete kada posmatrate fotografije Miloša Crnjanskog: Crnjanski je čovek sa osmehom. Taj osmeh se oseća i u njegovom pisanju, kao nekog ko je srećan u svojoj prefinjenoj patnji. Crnjanski je uzdrmao sve moje, naizgled stabilne stavove o životu, svetu, ljubavi. S jedne strane, „izgnanstvo” je neminovnost za svakog ko se ozbiljno bavi umetnošću. A opet, umetnik uvek ima neku specifičnu kopču sa svetom. U nukleusu je sopstvenog vremena…”
U podeli predstave „Dnevnik o Čarnojeviću” su Vojislav Brajović, Branislav Lečić, Nikola Đuričko, Vojin Ćetković, Milan Marić, Stefan Bundalo, Hristina Popović, Jelena Ilić i Milena Živanović. Dramaturg je Periša Perišić, scenografkinja Jasmina Holbus, kostimografkinja Marija Marković, kompozitor Nevena Glušica a koreograf Dragana Bulut. Premijera je polovinom decembra.
„Dnevnik o Čarnojeviću” je deo programa obeležavanja sto godina od početka Prvog svetskog rata u 2014. godini, koji finansira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.
NIKOLA RAKOČEVIĆ: „Samo sam hteo da glumim”
Glumac Nikola Rakočević je jedan od najangažovanijih mladih glumaca u Jugoslovenskom dramskom. U prošloj sezoni je ovde imao četiri premijere. Tri glavne uloge, naslovi: „Zločin i kazna”, „Unosno mesto” i „Zmajeubice” i jedna sporedna u „Otelu”.
U sezoni u kojoj se obeležava stogodišnjica Velikog rata u „Zmajeubicama” tumači lik Gavrila Principa, u filmu „Branio sam mladu Bosnu” igra advokata Rudolfa Cistlera koji je branio Principa. Priču o početku rata je tako sagledavao iz svih uglova.
Kakav je sada vaš pogled na priču o tim mladim ljudima?
To je trenutak u istoriji koji nam se možda vraća. Kao da je svet trenutno u sličnoj situaciji, samo što sada nema rakcije u smislu potrebe za promenom i revolucijom. Nema takvih mladih ljudi sa slobodarskim duhom. Ili ih ima, a mi za njih ne znamo. U svakom slučaju dosta sam naučio iz tog vremena. Ja sam proučavajući te mlade ljude, naučio kako je moguće da se utiče na društvo kako bi ono bilo bolje i pravednije.
Šta vama znači Jugoslovensko dramsko pozorište?
Presrećan sam što radim u Jugoslovenskom dramskom. Verujem u sve segmente ovog pozorišta. To možda zvuči banalno i to neko može da protumači kako hoće, ali ja to tako zaista osećam. Ja se ovde osećam dobro i mislim da se u ovom pozorištu svi trudimo da na jedan dobar način opstanemo u situaciji kakva jeste. Da u uslovima kakvi su održimo neki umetnički kvalitet.
Dva su kriterijuma na koje ovo pozorište izdvaja od drugih, to su ozbiljno promišljen repertoar i izuzetni glumci. Ovde stalno dođe po neko mlad, izuzetan. Kako vi to vidite?
U ovom pozorištu je veliki broj izuzetno ostvarenih glumaca. Što je važno za ansambl. Atmosfera je zato konstruktivna. Ljudi ovde nemaju potrebu da se na bilo koji drugi način dokazuju nego tako što razumeju tekst, razumeju reditelja i nekom zajedničkom energijom stvaraju modernu pozorišnu umetnost. Drago mi je što sarađujem sa takvim ljudima koji nemaju potrebu da se dokazuju u bilo kom drugom smislu, osim u tome što rade.
O čemu ste maštali kada ste upisivali glumu, a šta vam se u stvarnosti dešava?
Iskreno: meni se desilo mnogo više od toga što sam očekivao. Nisam imao nikakve projekcije o budućnosti, samo sam hteo da glumim, da budem dobar glumac. Nije mi bilo važno u kom pozorištu ću biti. Sve dok u Jugoslovenskom dramskom nisam odigrao jednu od svojih prvih predstava – „Banat”. Igrao sam u svim beogradskim pozorištima, ali to nešto mi se dogodilo ovde, u Jugoslovenskom dramskom. U radu sa Dejanom Mijačem, u tom „Banatu” sam počeo da otkrivam šta je to gluma, šta je pozorište i koju moć ta umetnost ima. To iskustvo sam kasnije preneo i u radu na drugim ulogama u pozorištu, ali i na filmu. U ovom pozorištu je neka druga energija. Tu se osećam kao kod kuće i to nije slučajno. Tu je to „nešto”. Kao ono kad se zabavljaš sa devojkom, pa se rodi velika ljubav i važno vam je mesto gde ste se prvi put sreli. Možda nije do te mere romantično, ali tako bih nekako opisao moj odnos prema ovom pozorištu. Tu sam otkrio neke jako važne stvari o glumi.
Mnogo radite. Kako se raspoređujete?
Ne raspoređujem se. Samo radim. Važno mi je sa kim radim. To me čini srećnim ili nesrećnim. To me podstiče da dam sve od sebe i više od toga.
Kako vidite budućnost pozorišta?
Ne gledam mnogo u budućnost. Samo radim. Ako me neko pozove da nešto uradim ja hoću. Radim najbolje što mogu svoj posao, nemam vremena ni želje da lamentiram, samo radim. Mislim da je to jedini način da se vrati dobra energija u sva pozorišta. To nije lako. Pozorište više nije medij koji je nekada bio, nije ni situacija u zemlji kakva je bila. Sve je liberalno i nekako rašrafljeno, a u suštini nije. Ne znamo još uvek u kom sistemu živimo. Ja se trudim da svaki put kad stanem na scenu svoj posao uradim najbolje što mogu i to je moj doprinos pozorištu.
Na filmskom festivalu u Berlinu smo vas prošle godine videli kao jednog od deset najperspektivnijih mladih glumaca Evrope. Šta vam je to donelo?
Dobio sam nakon toga samopouzdanje i meni je to dovoljno da dalje napredujem u ovom poslu. Neke stvari dolaze i odlaze mimo mene. Tako je i sa tom nagradom. Moje je da radim najbolje što mogu.