Piše: Ana Tasić
Razglednica iz londonskih pozorišta – proleće 2015.
Među najtraženijim ulaznicama za londonska pozorišta ovog proleća, svakako, bile su one za „Antigonu” reditelja Iva van Hovea, koja se igrala u centru Barbikan i to ponajviše zbog glumice koja igra naslovnu ulogu – Žilijet Binoš. Binošovoj je ovo drugi put da se pojavi na sceni i u produkciji Barbikana, nakon naslovne uloge u Strinbergovoj „Gospođici Juliji” koja je tu igrana septembra 2012. godine. A Ivo Van Hove je respektabilni holandski reditelj koji je debitovao u Londonu prošle godine, na sceni pozorišta Jang Vik, sa predstavom „Pogled sa mosta” prema drami Artura Milera. Ona je postigla izvanredan uspeh, zbog čega je ove godine doživela transfer na londonski Vest End, na scenu pozoršta Vindam, na Čering kros Roudu, gde je igrana u isto vreme kada i „Antigona”, tokom marta meseca. U predstavi „Pogled sa mosta” scenski prostor je potpuno sveden, na delu je krajnji minimalizam glumačkih i rediteljskih sredstava, ne tako neuobičajenih za evropsko pozorište, ali neuobičajenih za engleski teatar, zbog čega je, između ostalog, privukla pažnju kritike i publike u Londonu. Ovenčana je Olivje nagradama za najbolju režiju i najboljeg glumca (Mark Strong).
„Antigona” je slično postavljena veoma svedeno, odmerenog tona, uz elegantan dizajn Jana Versveuvelda. Savremenost značenja radnje Sofoklove tragedije donosi uvođenje video-snimaka koji se prikazuju skoro sve vreme u pozadini igre glumaca (video Tal Jarden). Oni najčešće prikazuju usporene (slow-motion) prizore neizdiferenciranih tela, lutajućih ljudi po nepoznatim ulicama, u gužvi ili same. Tako se indirektno sugeriše značenje današnje otuđenosti koja je jedan od uzroka društveno-političkih pobuna koje u širem smislu označava Antigonin čin. U najvećem delu predstave glumci igraju tiho, hipnotički, pomalo kao da i u snu izgovaraju Sofoklov tekst, u najnovijem novom prevodu En Karson, priznate kanadske pesnikinje, klasicistkinje. U pogledu značenja, važno je napomenuti da je Van Hove jasno postavio njegovu ambivalentnost. I Kreont (Patrik O’Kejn) i Antigona se bore za vrednosti u koje iskreno veruju. Oboje su istovremeno u pravu i nisu u pravu, u zavisnosti od ugla posmatranja. Antigona se tako može tumačiti kao heroina ili prestupnica, a Kreont kao grubi tiranin ili kao odlučni vođa za kojeg su zakoni države na prvom mestu.
U pozorištima izvan ultrakomercijalnog Vest Enda, u Londonu, u ovom periodu, još je vladalo veliko interesovanje za predstavu „Iza divne večnosti”, na sceni Nacionalnog teatra (RNT), prema tekstu Dejvida Hera, njegovoj adaptaciji istoimenog romana-reportaže Ketrin Bu (reditelj je Rufus Noris). Radnja ispisuje živote na dnu, u jednoj zabiti u Bombaju, oblasti koja se zove Anavada, blizu aerodroma. Tekst i predstava su mozaici priča ljudi sa dna, klošara koji najčešće preživljavaju kradući. Tematski fokus je uobličen oko pitanja opstajanja dobrote – kako da ona preživi u svetu koji je daleko od savršenog? U vezi sa tim je posebna priča o šesnaestogodišnjem Abdulu čiji je dar sortiranja otpadaka izvor finansijskog opstanka njegove porodice. Predstava je vrlo ambiciozna što je možda i njena najveća mana, jer donosi previše likova i njihovih priča na scenu, rasipajući pažnju gledaoca.
Pažnju kritike i publike izazvale su i dve najnovije predstave u poznatom pozorištu na trgu Sloun u Čelziju, Rojal Kortu. Prvo, najnovija drama engleske autorke Zini Haris, „Kako zadržati dah”, u režiji umetničke direktorke Rojal Korta, Viki Federstoun. Komad je izuzetno složen i izmiče preciznim žanrovskim definicijama pošto sadrži dobro izmešane sastojke melodrame, trilera, fantastike, političke i psihološke drame, ali i crne komedije, satire, apsurda, nadrealizma. Evropa je tu opisana u vrlo mračnoj, apokaliptičnoj fazi, dobu potpunog finasijskog i duhovnog sloma. Radnja počinje kao melodrama vrlo britkog i oštrog, crnohumornog jezika. Nakon afere za jednu noć, glavna akterka Dana sa svojom trudnom sestrom Džasmin, zbog posla kreće na put vozom u Aleksandriju, ali upada u opšti haos migracija paničnih Evropljana. Oni beže glavom bez obzira iz svojih domova jer je bankarski sistem srušen, političari su pobegli, dok je nezaposlenost pojela celo evropsko društvo. Nade nije ostalo u Evropi, pa ljudima nije ostalo ništa drugo nego da se natrpaju na već pretrpan brod i krenu na put u severnu Afriku. Režija je bitno obojena tamnim tonovima, osećanjem klaustrofobije i opšte propasti, što je posebno izraženo pri kraju predstave, kada izbeglice iz Evrope dožive nesreću. Tada se scena iskošava, i oni klize po njoj, bauljaju, muče se za život, izražavajući tako jedno snažno osećanje beznadežnosti povodom života u savremenom zapadnom svetu.
Pažnju na sceni Rojal Korta je privukla i najnovija verbatim predstava „Koga je briga” tekstopisca Majka Vina o problemima zdravstvene zaštite u Britaniji, koji su bili mеđu glavnim temama u kampanjama koje su prethodile ovogodišnjim opštim izborima. Tekst je nastao nakon osamnaest meseci istraživanja – Vinovih intervjua sa doktorima, medicinskim sestrama, istoričarima, političarima i drugim ljudima koji se direktno ili indirektno bave javnim zdravljem i zdravstvenom zaštitom. Tekst i predstava najviše analiziraju sistem socijalne zaštite, pitanja njegove održivosti, koja u Britaniji izazivaju žustre polemike. Predstava donosi niz izazovnih teza za diskusiju, na primer mišljenje jednog kardiologa koji smatra da je zdravstvena zaštita deo industrije zabave. Ono što je još specifično za ovaj projekat, čiju režiju potpisuju čak tri autora, Debi Hana, Lusi Morison i Hamiš Piri, jeste to što publika nije uobičajeno smeštena u gledalište, već posmatra predstavu u promenadi, kao da je u pitanju performans. Hodnici i ćoškovi Rojal Korta za ovu priliku označavaju čekaonice i hodnike bolnica.
A kada je reč o pomenutim opštim izborima u Britaniji i njihovom tretmanu u londonskim pozorištima, bilo je nekoliko predstava koje su direktno ili indirektno pretresale ova pitanja. Izdvojićemo „Glas” koji se igrao na sceni pozorišta Donmar Verhaus u Kovent Gardenu, prema tekstu Džejmsa Grejema, a u režiji Džouzi Rurk. U podeli je bilo čak pedesetak glumaca, među kojima se našla i Džudi Denč. Radnja se dešava na fiktivnom glasačkom mestu u jednoj školi u Londonu, poslednjih devedeset minuta pred zatvaranje glasačkog mesta. Ređaju se komički događaji koji odražavaju izbore iz ugla ljudi koji rade na glasačkom mestu, prikazujući njihove međusobne odnose, kao i odnose prema ljudima koji su došli da glasaju. Događaji su farsični, oni iskrivljuju dramu kraja izbora, naglašavajući njihovu komičku stranu. Predstava je premijerno izvedena 24. aprila a poslednje izvođenje je imala na dan izbora, 7. maja, pri čemu je posebno zanimljivo to što se poslednje izvođenje prenosilo uživo na Kanalu 4. Publika je to veče stvarnih izbora uživo na televiziji pratila fiktivnu dramu sa glasačkog mesta, unoseći izazovne dimenzije u društvena značenja teatra u današnjem svetu. Ta situacija je plodno tlo za razmišljanje o funkcijima pozorišta u vrućim političkim okolnostima, ali i za postavljanje ideje da su politički izbori teatar par exellence.