GLUMA JE MOJA VELIKA LJUBAV
Verujem da pozorište može da utiče na ljude, na njihov način razmišljanja. Ono je živa reč, interakcijska igra između publike i nas na sceni, i to nemate nigde osim u teatru – kaže Olga Odanović
Olivera Milošević
Prvakinja Drame Narodnog pozorišta u Beogradu prošlogodišnja je dobitnica Nagrade „Žanka Stokić“ – dodeljuje se „ličnosti koja je obeležila pozorišni i filmski život Srbije svojom stvaralačkom zrelošću i bogatstvom glumačkog izraza“. Nekoliko meseci kasnije pripala joj je i Nagrada „Raša Plaović“ koju Narodno pozorište dodeljuje za najbolje glumačko ostvarenje na svim beogradskim pozorišnim scenama u sezoni. Nagrađena je za uloge Matrjone u predstavi „Carstvo mraka“, u režiji Igora Vuka Torbice i Majke Jugovića u „Carstvu nebeskom“ u režiji Jerneja Lorencija koje i dalje s radošću igra.
Olga je izuzetno posvećena svojoj profesiji, svakom ulogom se bezrezervno daje, na svoju i radost publike. Toliko radi da sam jedva uspela da je „ulovim“ za ovaj razgovor pre jedne od mnogih predstava u kojima glumi.
Veoma ste vredni. Uvek ste to bili. Da li se tako, velikim radom postižu i veliki rezultati?
Jeste tako. Veliki rad donosi i rezultate u radu. Gluma je moja velika ljubav, ne bih od nje olako odustala. Pola mog bića ne bi postojalo da se na bavim ovim poslom. O tome govori i to kako sam postala glumica i upisala akademiju. Bila sam na trećoj godini Filozofskog fakulteta, imala sam 21 godinu i shvatila sam da je to poslednji trenutak da se oprobam na prijemnom za glumu. Položila sam prijemni i zaboravila na filozofiju. Važno je da glumac mnogo radi. Jer kad ne radi, kao da ne postoji. Nerad kod glumca izaziva velike nemire. Ima toliko darovitih glumaca koji ne rade jer nisu imali priliku. U ovom poslu morate da imate i sreću, da budete na pravom mestu, mnogo kockica tu mora da se sklopi. Glumac je najsrećniji kada radi.
„Şamo me na sceni, dok igram, ništa ne boli“, govorio je Ljuba Tadić…
To je potpuno tačno. Sećam se premijere „Romea i Julije“ u režiji Jagoša Markovića. Imala sam visoku temperaturu, tresla se od groznice, jedva sam čula svoj glas. Ali kad sam izašla na scenu, sve je nestalo. Kad se predstava završi, vrati se što je bilo pre nje. Neverovatno je kako gluma leči, ali samo dok traje predstava.
Ima profesija za koje se kaže da su način života. Gluma je jedna od njih. Šta to podrazumeva kada je o glumi reč?
Gluma je posao koji vam omogućava da se bavite sobom. Ljudi se veoma malo bave sobom. Jednostavno nemaju kad. Mi glumci smo u tom smislu privilegovani. Naš posao zahteva da kopamo po sebi, da istražujemo i stvari koje nisu tako prijatne. Kopajući dođete do spoznaja o sebi koje vas iznenade. Gluma je kompleksan i složen posao zato što tragajući za likom koji tumačite na neki način pronalazite sebe. Taj deo sebe dajete publici, taj najbolji deo sebe. Kroz uloge mi dajemo svoja mišljenja i imamo stav o mnogim stvarima. Pozorište pita i odgovara, predstave postavljaju pitanja i odgovaraju, zadatak glumaca je da ta pitanja dopru do gledalaca i da oni s predstave izađu razmišljajući o onome što su gledali u predstavi i da ih to na neki način oplemeni. Tako formiramo ukus naroda koji dolazi u pozorište. Nažalost, kultura i umetnost kod nas nisu važni i prisutni u meri u kojoj bi trebalo da budu. Ali meni je srce puno jer su pozorišta puna.
Živimo u vremenu u kojem virtuelno preuzima primat nad svim oblastima. Kako u tom kontekstu razmišljate o budućnosti pozorišta?
Pitam se često da li će pozorište u takvom svetu biti potrebno? Ali iz godine u godinu sa scene gledam pune sale i shvatam da pozorište ima budućnost. Pozorište je danas potreba za nečim što nemate u kompjuteru i na društvenim mrežama, a to je živa reč, to su glumci, ljudi koji s publikom uživo komuniciraju na različite teme. Verujem da pozorište može da menja ljude, da utiče na njihov način razmišljanja. Naše je da ih podstaknemo da misle. To je jedna interakcijska igra između publike i nas na sceni i to nemate nigde osim u teatru.
Gluma podrazumeva i sposobnost za razumevanje drugih. Da biste tumačili nekog ko niste vi, morate ga razumeti. Kako to radite?
Veliki su izazovi kada vam daju zadatak koji je veoma daleko od vas. To je u mom slučaju bilo kada sam radila s Vukom Torbicom ulogu u „Carstvu mraka“. Žena koju igram je esencijalno zlo. Kao glumac morate da nađete načine da opravdate sve to, da dođete do rešenja tako da vam publika poveruje. To nije nimalo lako.
Za vaš način glume uvek je važan i govor tela, uvek je tu neki gest koji će više reći o osobi koju igrate.
To može da bude mač s dve oštrice. To što govorite telom mora da bude deo lika. To ne sme unapred da se zada, već mora da bude deo vas. Kao što autentično izgovarate replike, tako autentično mora i telo da govori.
Glumci na različite načine ulaze i izlaze iz uloge. Kako vi to radite?
Volim da se koncentrišem pre predstave. Nikad ne bih mogla s ulice da izađem na scenu. Volim da dođem ranije, da prođem tekst, da odsedim u garderobi sama ili s kolegama sa kojima volim da ponovim tekst. Na taj način čuvate predstavu i svoju ulogu.
Postoje predstave koje veoma volim i kojima se radujem, a postoje i one kojih se bojim zbog velikih i odgovornih zadataka. Takvo je „Carstvo nebesko“ Jerneja Lorencija. Zahtevno je u smislu da iz ličnog prelazite u ulogu, pa se opet vratite u svoje lično. Koliko ćete to lično moći da date publici ne znate dok ne izađete na scenu. Bio je to veliki izazov i jedan od najlepših procesa kroz koji sam u prošla karijeri.
Olga Odanović (foto: www.narodnopozoriste.rs)
Dobili ste pregršt nagrada prošle godine za vaše uloge?
Mnogo radim u pozorištu. A nagrade su divna stvar. Prošle godine je splet okolnosti bio takav da sam imala dve značajne uloge u dva carstva – „Carstvu nebeskom“ i „Carstvu mraka“. To su dve potpuno različite uloge, dve potpuno različite predstave. Uvek se trudim da ulogu koju sam poslednju radila sklonim sa strane i da u novu rolu krećem od nule. Tako oduvek radim i uvek ću tako raditi. U svaku novu ulogu idem s velikim entuzijazmom, svaki put iznova postoji radost, ljubav prema poslu, prema kolegama, prema našoj umetnosti se podrazumeva, tako da se to sve verovatno vidi u mojim ulogama. Mislim da su te nagrade mogle da dobiju sve moje kolege iz pomenutih predstava, zato što su obe timske, obe su kolektivni čin. Pozorište ne podnosi kad neko solira. Volim kolektivnu igru iz koje mnogo toga lepog može da nastane. A pozorište je moja velika, velika potreba.
Pomenuli ste timsku igru; jednu skladnu timsku igru odigrali su glumci Narodnog pozorišta van scene i smenili Dejana Savića s mesta upravnika vaše kuće. Kako to komentarišete?
Bila mi je neizmerna radost kada smo uspeli da se organizujemo i saopštimo medijima naše zahteve. U ovih 150 godina Narodnog pozorišta možda nam je ovo bila najznačajnija premijera. Žao mi je što je repertoar poremećen. Očajna sam i ljuta zbog toga. Ali sam ponosna na svoje kolege koji su istrajali u svojim zahtevima, koji su bili puni entuzijazma, koji su bili dostojanstveni, koji su svaku reč odmereno izgovorili. Nikog nismo tom prilikom uvredili, samo smo se borili da živi Narodno pozorište koje pripada našem narodu i našem gradu. Niko se tu nije borio za sebe već za ličnu kartu naše najznačajnije pozorišne institucije. Poslednjih godina smo dobro radili i nadobijali se nagrada, čak 107 za poslednje tri godine. I to treba poštovati.
Šta očekujete sada kada se promena u Narodnom pozorištu dogodila? Kako vidite budućnost svoje kuće?
Svaka promena je divna i stvari uvek treba da se menjaju. I ja ću otići jednog dana. Ali hajde da probamo da naše pozorište bude na evropskom nivou, da ne bude provincijalna scena.
Solidarnost među vama u Narodnom pozorištu je bila vrlo izražena u danima protesta. Da li inače postoji solidarnost u vašoj profesiji?
Mislim da bi trebalo da je bude više. Bilo je među kolegama i onih koji su nas podržavali i onih koji su davali zaista neprimerene izjave. Oprostiću im, ali im neću zaboraviti. U takvim situacijama vidite ko je kakav čovek. Mislim da je to normalno, da je prirodno da branite svoj esnaf, da branite svoju profesiju. Ljudi na ulici, prolaznici bi se zaustavljali kada me sretnu i govorili „svaka vam čast!“, na pijaci bi me svakoga dana pitali da li smo rešili problem, običan svet je to osetio kao pravednu stvar. Srećna sam što smo malo probudili svest o tome da ne treba trpeti nepravdu. Pa, nije dobro ćutati!
I za kraj ovog razgovora: šta biste još želeli da igrate?
Svojim kolegama ovih dana govorim kako bih sad rado igrala klasiku, da ne bude veliki zadatak, neku epizodu u kojoj bih imala šta da kažem. To bih u ovom trenutku obožavala. Sada bih da izađem na scenu i mirno kažem to što treba da kažem, da se u tome osećam udobno.