Iskustvo na sceni – urlanje, krikovi i totalni ekstremi
Uvek se daješ sto posto, ali osećaš tugu kad je završeno, što nisi više zajedno sa ekipom s kojom si se stvarno povezao. Ali potom upadaš u neku novu sredinu, sa istim žarom i potencijalnim krajem – kaže slovenački glumac Marko Mandić
Radmila Đurica
Slovenački, pre svega, pozorišni glumac u usponu, jedna od glavnih zvezda u regionu, kao i mariborskih „Borštnikovih srečanja“, Marko Mandić objašnjava šta je efektivan glumački proces u teatru i kako on, fascinantan i harizmatičan na svoj način, energetski prolazi kroz različite uloge. Poznat po svojoj intezivnoj erotičnosti na sceni, i kao neko ko se bez premca skida go (u dobrom kontekstu) u skoro svakoj predstavi, ove godine je angažovan u novoj produkciji njujorške LaMame Pjera Paola Pazolinija Pilad reditelja Ivice Buljana. Rejčel Keri iz lista „New York Theatre Review“ napisala je: „Marko Mandić je jedan od najhrabrijih glumaca u gradu. Istina, on je Slovenac, ali davao se do kraja u svakom prizoru, svakom gestu, svakoj orgiji, svakoj bici bez straha ili zabrinutosti. Možda bi nam dobro došlo još slovenske hrabrosti na pozornicama u ovom gradu.“
Ali šta Marko govori o glumačkom zvanju, o suočavanju s drugim identitetima, prepuštanju i slobodi?
Novija produkcija ljubljanske Drame Ilijada prikazana je na 50. Borštnikovim susretima u Mariboru i Bitefu prošle godine. Kako je sarađivati s Jernejom Lorencijem? Kakav je bio proces rada?
Rad s Lorencijem i sa „Ilijada plemenom“ odlično je iskustvo. Reč je o produkciji između gledališča u Ljubljani, Drame SNG i Cankarjevog doma. Sarađivao sam s glumcima sa kojima inače nemam prilike da radim, što mi odmah daje neku drugu poziciju. Počeli smo zajedno da čitamo tekst, iz prve nismo znali ko će biti ko, ali je nekako to samo proizašlo posle 14 dana. Vremenom smo dobijali smo sve uže i uže zadatke, iz kojih smo onda shvatili ko smo i šta smo u predstavi. Bitno je to iskustvo rada preko reči, muzike, a i pokreta.
Dakle, dobili ste tekst, da li je proces bila interpretacija u odnosu na ličnost glumca?
Nije bilo ni potrebe na početku da budemo likovi, nego smo iz tog teksta, iz te grupe, polako došli do granice između već postojećeg karaktera i lica koje smo predstavljali, te samog pripovedača. Stalno smo se igrali: izvođač – pripovedač – i obrnuto tokom ulaska u suštinu osobe. Jer kad se radi s Jernejom, to su lica-likovi, on želi da se zadrže osobine i karakteristike izvođača, tj. glumca, da bi te mane i pluseve dalje izložio kroz lik.
Kako se pripremaš za predstavu?
Imam sreću da radim s različitim rediteljima, to su uvek različite kreativne, autorske ekipe. Često je u ekipi i koreograf koji u stvari održava energiju na nekom nivou, kroz probe te priprema na to da je telo spremno. Treba biti i mentalno i psihofiziči i govorno spreman. U stvari, tome pristupam kao sportista. Čini mi se ponekad da sam naša Tina Mazek, kada skija ona zna šta treba da uradi i taj dan, i dan pre i sedmicu pre. Pripremam se pred predstavu, radim vežbe, kombinujem u zavisnosti od toga šta radim, s kim radim, a kad nešto dosadi – promenim sistem. I čak, iako uđem u tekst, izmišljam nove varijante ulaska u materijal koji radim.
Gluma i energetski proces u teatru drugačiji su nego na velikom platnu. Igrao si i na filmu, ali uglavnom si u pozorištu. Nekim glumcima je to teško. Kako održavaš energetski nivo glume na sceni?
Ponekad kad gledaš snimke, u trenutku kada kamera priđe preblizu, ti misliš da si preglumio, a to se s balkona i iz poslednjeg reda u pozorištu ne vidi. Na sceni mi se uvek čini da radim neki veliki gest, a zapravo to bude i minimalizam. Sve je to bitno, potrebna je svojevrsna kombinacija i u teatru. Ne smemo se bojati velikih gestova u teatru: urlanja, krikova, totalnih ekstrema, kao i na filmu. Ponekad smo previše uplašeni na filmu, i kažemo sebi „ne ne, to nije za film“, dok je život predramatičan da bismo štedeli svoju energiju čak i na velikom platnu. Ne treba se vezati za jedan medij. Takođe, treba stvoriti tehniku izgradnje priče koja obično ne teče linearno, već unapred predvideti kuda ćemo. Mrzim probe za film jer nekad mi se čini da se dobre stvari dese baš u intuitivnom, spontanom. Kao kad se prvi put srećeš s nečim. A ima uloga u filmovima, uloga i priča gde treba, kao i u pozorišnoj predstavi, istrenirati sve unapred, predvideti gde će biti vrhovi, gde su emotivni skokovi. Kad sebe nekad gledam na filmu, mislim da je sve složeno zaredom, žao mi je kada scena dođe do vrhunca, pa bude mentalna odluka, a potom stiže druga situacija, a ti si se u međuvremenu već smirio. Ne verujem kada gledam film gde glumim. Isto i u teatru, kad se ne ide sa stavom i snagom do kud se došlo, kad se ne ide otud dalje, i kad se reže i reže, onda ne verujem u to, jer mi se čini kao foliranje.
Igrao si različite likove, koja uloga ti je najdraža?
Sve uloge su me konstituisale, mene kao izvođača, do nivoa na kom sam sad. I potrebne su i bezvezne uloge, uloge koje te muče, koje mrziš, da bi nešto isplivalo, sasvim nesvesno tamo negde. Što se tiče reditelja, uvek se zaljubljujem u svaku novu ekipu s kojom radim. Uvek se daješ sto posto, ali osećaš tugu kad je završeno, što nisi više zajedno sa ekipom s kojom si se stvarno povezao. Ali potom upadaš u neku novu sredinu, sa istim žarom i potencijalnim krajem.