Muharem Pervić
(Objavljeno u monografiji „Ružica Sokić“, UDUS, 2012, Beograd)
Glumci su patetično, tegobno pritisnuti strahom od zaborava. Zato pričaju anegdote, kako to čine lovci i ribolovci, svi koji ulovljeni nastavljaju da love! Skrivaju se baš zato što njihov posao u teatru, na sceni, zahteva pronicanje i razotkrivanje, pokretljivu, osetljivu, lako ranjivu iskrenost, predanost. Pozorišna scena i uloga je njihovo povlašćeno mesto postojanja, govora i ostvarenja. „Izvan scene kao da ne postojim: scena me uvodi u puno, potresno postojanje, u najbliži i najdublji dodir sa sobom i životom, sa drugima, sa svim što mi se otima, izmiče.”
I kada je znala šta želi i hoće, i kada je lutala, volela, kajala se, kada je drugovala, i širom sveta, kao pozornice, putovala, ushićena ili ojađena, Ružica Sokić nije prestajala da osvaja pozorišne, filmske i televizijske gledaoce. Njeno umetničko iskustvo je prostrano i bogato, kao i njena lakokrila, pa klonula duševnost. Duboko i trajno osećanje da je život čudo, lepota, ali i neiscrpan, prolazan, duboko nepravedan, u osnovi je njenog pogleda na umetnost, ljude, život.
Iako je u životu Ružice Sokić bilo drugih lepota, plodova, iskušenja i zavodljivosti, ništa u ovoj darovitoj glumici nije moglo da potisne misao o pozorištu koje život znači!
Igrala je mnogo, u širokom dijapazonu, od malih komičnih i tragikomičnih likova, do zahtevnijih, punijih, i razvijenijih dramskih uloga. Malo je glumaca koji su u teatru, na televiziji i filmu odigrali uloga koliko ih je, čitavim, drhtavim bićem, u prepoznatljivom dramskom ključu i jeziku, odigrala Ružica Sokić. Pred vama je knjiga nepoklekle ljubavi dramske umetnice kojoj su teatar i gluma prva i poslednja pesma i reč, vrata kroz koja je ušla i na koja se izlazi u svet sa one strane reči i glume.
Da, da, bilo je lepo, uzbudljivo, dramatično. Živi glumac u širokom rasponu, iz večeri uspeha i slave, zadovoljstva i ispunjenosti, u jutra teška, glavobolna, neizvesna i nesigurna, sa teretom popularnosti, ili mukom potisnutosti, zaboravljenosti što kao magla leže na usijanu glumačku dušu. Nije lako, ali nema odstajanja; postoji vreme radovanja, postoji vreme briga, smehotvorja i tugovanja.
Igrati ulogu, prelaziti iz lika u lik, za glumca je, za Ružicu Sokić je, čin osvajanja života, prostranstva ljudskog bića, pronicanja u smisao, njegovu nedovoljnost, u lepotu i njenu zagonetnost tkanu iz neizrecive nežnosti, a bojama krvi.
Sa pozorištem u srcu, kao „zvezdom u plavom krugu” Miloša Crnjanskog, Ruža je stizala u kasabe i palanke, gradove i velegradove, metropole, na male kamerne scene i pod svetla velikih pozornica. Njeno glumačko umeće osvajalo je siromašne i neuke, bogate i upućene.
Nije Sokićeva u glumu samo ukorenjena, urasla od pete do glave, telom i dušom. Gluma je njena prva, prevashodna i povlašćena stvarnost, zamka u koju sama sebe lovi, ali i leteći ćilim u vremenima zemaljskim, nesigurnim, neizvesnim, sa malo postojanih vrednosti i gotovo iscrpljenom bajkovitošću.
Gluma je ova energija bliskosti i odstojanja, razlika i sličnosti, igre dvojenja i dvostrukosti, mnogoznačnosti svega što se kao život i san na nebrojnim scenama postojanja odvija.
Gluma je umeće kojim se Ružica Sokić za zemaljske stvari i poslove vezuje i od njih se deli; dosezanja i porazi, stvarnosti glume i života, dodiruju se u teatru u kome Ružica Sokić traži i nalazi sebe, prepoznaje i otelotvorava druge.
Nije umetnost glume, ili moć izražavanja, književna ili neka druga, lak posao. Cena je visoka i samo oni koji s spremni da mnogo žrtvuju, dospevaju pod krila umetnosti, kao života pedalj-dva iznad zemlje. U ovom vazduhu teatra, glume, lepe književne i dramske reči, u sanjanom i nedosanjanom dvorcu umetnosti, ni na nebu, ni na zemlji, žudela je da živi, opstane i stvara Ružica Sokić.
Biti u počecima jednog prevratničkog, avangardnog teatra, kakav je bio Atelje 212, znači i roditi se pod srećnom zvezdom. Život pun uzbuđenja, napetosti, teatarske i političke, osvajanje novih pozorišnih vrednosti, druženja, večernja, radna i prijateljska, sa ljudima od duha i volje za promenom, sve to u najlepšim Ružičinim godinama, nije li to put ili bar staza u život za kojim je Ružica Sokić tragala. Život kao umetnost, drama, punoća, ponesenost, kao veština i umeće postojanja i življenja u društvu koje vam neminovno postavlja ciljeve, ali i ograničenja.
Atelje 212 u najboljim godinama, u kome je Ružica Sokić jedna od središnjih figura, više je od pozorišta. Atelje, i ljudi u njemu i oko njega, zajedno sa Bitefom, oblikuju ne samo jedan novi pozorišni stil, jezik i senzibilitet, već, šire gledano, otvaraju vrata i prozore novim pozorišnim tendencijama i širem, otvorenijem pristupu teatru, pozorišnoj – i ne samo pozorišnoj – kulturi i umetnosti.
Rečju, u ovom pozorištu, glumac je „progovorio“ svojim unutrašnjim glasom, u prvom licu, upustio se u lavirint slobode eksperimenta, komentara i improvizacije, dovodeći u pitanje strogu, akademsku, ideološku bezličnost. Humor, poezija, nešto lično, individualno, prepoznatljivo i uzbudljivo, moglo se čuti i videti u ovom teatru kao stecištu onih koji su osluškivali vremena, misli i ideje koje dolaze.
Mladi ne samo po godinama, prepoznali su u ljudima koji su stvarali Atelje 212 i novo pozorište, svoj svet, što je ovom pozorišnom poduhvatu dalo šire društvene i kulturne dimenzije.