Hadi Kurić
„Nisam na to navikao” – rekao bi moj dragi Bane šaljivo da ovde, među nama, može da prokomentariše sopstveni odlazak sa ovoga sveta. Uvek blag i pažljiv, Bane ima specifičan smisao za humor koji ne navodi na grohotan smeh, ali te uvek nasmeši i odobrovolji. Na ranu da ga priviješ.
Kao danas se sećam ogromnog strpljenja koje je imao još pre više od četrdeset godina kada me je, malog, kao kućni prijatelj učio pecanju ili prvim akordima na gitari koju je vrsno svirao. Majinog oca, Miminog muža, muzičara, glumca – lutkara, scenografa i tehničkog direktora Baneta ja, za sve dekade koliko ga poznajem, nikada nisam čuo da povisi ton a kamoli da se svađa. Razrešava probleme mirno i stabilno, bez šmire i bezrazložno povišenog tona tako svojstvenog našoj branši. No, ne da se Bane žedan voditi preko vode. Neverovatnom upornošću izgura ono što je naumio bez viška reči, sasvim neprimetno, s lakoćom i velikom pouzdanošću. Banetovo je uvek dobro i pošteno napravljeno, čvrsto i stabilno kao što je i on sam.
Već skoro dvadeset godina, igrajući Kihota, penjem se na istu konstrukciju za Rosinantea koju je Bane svojom rukom napravio i osećam se sigurnim, jer znam da srušiti se neće. Sarađivao sam s Banetom u više navrata. Prvo kao sa glumcem, jer je u duetu s Mimom Janković izvrsno igrao „podvojenog” Ministra u jednoj od mojih prvih predstava „Brak Gospodina Misisipijа” u Nišu, a kasnije, već nastanjeni u Španiji, napravio je više odličnih scenografija zajedno sa Mimom i Majom za predstave koje sam režirao. Stvara uvek prilježno, precizno i sa željom da uradi najbolje, što mu uspeva mnogo češće nego nama ostalima.
Nije smatrao da se nalazi na ovome svetu da bi pravio probleme, već da bi ih svima nama razrešavаo; nije svojim egom zaklanjao sunce, već je radio zdušno za predstavu, za kolektiv. Retki su takvi ljudi. Retki.
Istaknuti dramski umetnik Bane Janković zaljubio se u lutkarsku umetnost jos 1964. godine, a 1974. osniva u Nišu, zajedno sa svojom suprugom Mimom Janković, Lutkarsku Scenu „Fenix”, jedno od prvih privatnih pozorišta u Jugoslaviji, sa kojim je prevalio 1.700.000 km, odigrao 4000 predstava u 900 mesta u Jugoslaviji, Španiji, Poljskoj, Bugarskoj, Švedskoj i Libiji za više od 1.000.000 gledalaca metropola, gradova, sela, zaselaka.
Kreator je, autor i realizator više vrsnih serija za decu na televizijama Novog Sada, Prištine i Sarajeva. Igrao je, pravio scenografije i muziku za desetine predstava. Direktan je učesnik u stvaranju dečijih lutkarskih scena u Kragujevcu, Kruševcu, Kraljevu, Leskovcu, Zaječaru. Kao koautor predstava Pozorišta „Fenix” dobitnik je dvadesetak nagrada: tri puta za najbolju predstavu na PIF u Zagrebu, dve na Bijenalima jugoslovenskog lutkarstva, dve u Plovdivu – Bugarska, nagrade SIZ-a kulture i Kulturno – prosvetne zajednice iz Niša, nagrada na Susretima profesionalnih pozorišta Srbije i Zmajeva nagrada za izuzetan doprinos širenju i popularisanju književnosti za decu na Zmajevim dečjim igrama u Novom Sadu.
Držimo se brojki, pobrajamo nagrade i priznanja, a baš je u onome najneuhvatljivijem – Banetovo delo, uistinu, značajno. Ne mogu u jedan članak stati svaki osmeh koji je izmamio, svaka misao koju je u nekoj dečijoj glavi provocirao, ni svaki san koji je svojim trudom izazvao. Generacije su odrastale na predstavama na kojima je Bane radio, a baš taj, najznačajniji doprinos, ne može se brojčano izraziti. Svi koji smo imali sreću da ga poznajemo i sa njim delimo ovaj svet to znamo, srećni smo i ponosni na njega.
Ne priliči se o Banetu Jankoviću govoriti u prošlom vremenu i to ne forme radi već zato što je sasvim izvesno da će u našem sećanju i u istoriji jugoslovenskog lutkarstva nastaviti da živi zauvek.