ŠTO SE JEDNOM U’VATI, TO SE NE ISPUŠTA
Feliks Pašić
(Objavljeno u knjizi „Joakimovi potomci“, 2006, Kragujevac-Beograd)
Kada se, 1996, posle dobrovoljnog izbivanja iz pozorišta, vratio na scenu, izgledalo je kao da s nje sve to vreme nije ni silazio. Tako se činilo gledaocu. On sam osećao se kao da skače iz aviona bez padobrana. Igrao je Belog u komadu Dušana Kovačevića „Lari Tompson, tragedija jedne mladosti”. Beli je glumac koji zabavlja publiku kako bi je zadržao u sali dok se ne razreši zamršena situacija iza zavese. Traje to bezmalo jedan sat, koliko i prisni sporazum Belog-Todorovića sa gledaocima. Todorović, naravno, igra „sa neodoljivim šarmom i lakoćom”, kako još jednom konstatuje kritika, nemajući druge reči za opis njegove glume.
Rekao je jednom: „Ležernost je moj stil”. Mnogi su izvesno vreme imali utisak da on, zapravo, i ne glumi, već samo „pozajmljuje” sebe likovima koje tumači. Ali, da bi izgradio tu iluziju, morao je preći dug put iskušenja, sumnji, poraza, srećom ne i klonuća.
Među pozorišnim bajkama ima i ona koja počinje ovako: „Bili jednom sestra i brat, pa poželeli da grade kule i rajska naselja na pesku i drvetu…” Godine su prošle pre nego što je dokazao, drugima a ne sebi, da nije samo mlađi brat velike sestre, Mire Stupice. Sestra je u početku, priznaće to i sam, bila možda jedina osoba koja je verovala u njega. U šali će reći da koreni te vere sežu u njegovo rado detinjstvo. Mira je već bila poznata glumica Umetničkog pozorišta. Spremao se komad u u kome je trebalo da se pojavi i jedan dečak. „Imam ja mlađeg brata”, rekla je Mira Todorović, potonja Stupica, reditelju Jovanu Konjoviću. Tako je u jedanaestoj godini odigrao prvu ulogu. Seća se samo da je davao jabuku nekoj ženi, a da su mu pritom tekle suze. Tada je već zaradio nadimak koji mu je ostao za ceo život: Čvoka. Po čvorugi na čelu od ujeda komarca, koja se dugo nije povlačila, deca su ga prozvala najpre „Čvoruga”, pa onda, iz nežnosti i milošte, „Čvoka”. „To ime kao da se zalepilo za mene. Hteo sam da ga zaboravim, ali nije išlo.”
Dušan Kovačević, njegov pisac, svojevremeno je izmislio svoju biografiju: naveo je šta sve nije bio. Todorović, Kovačevićev sabrat po duhu, veli: „Moja biografija nije interesantna. Nisam bio ni kelner na prekookeanskom brodu, ni španski mornar, ni mašinski šloser, jednom rečju – Đoka, apotekarski pomoćnik.” Zapravo, u godinama kada se trebalo odlučiti, on nije imao na umu neki siguran izbor. Opet se u njegovu sudbinu uplela sestra. Imao je osamnaest godina, služio je vojsku u Skoplju, kad je jednog dana stiglo pismo iz Beograda: „Šta kažeš na Pozorišnu akademiju?” U potpisu: Mira. Za prijemni je te jeseni, 1949, pripremio „Krvavu bajku” Desanke Maskimović i deo iz Nušićeve „Autobiografije”.
Na Pozorišnoj akademiji našao se u njenoj drugoj generaciji, između ostalih sa Ljubom Tadićem, Slobodanom Perovićem, Ratislavom Jovićem, Tomom Kuruzovićem, Markom Todorovićem. Bio je vredan student, ali priznaje da su profesori na vežbama uzimali druge. Tek bi ga ponekad primetili: „Ko beše ovaj?” Tako je bar prema priči koju je, verovatno, malo nakitio. Ali, ono što sledi posle Akademije pripada delu biografije kojoj nije trebalo ništa dodavati, niti oduzimati. Dve sezone u Beogradskom dramskom pozorištu označava kao vreme vegetiranja: Drugi glumac, Mladić, Prvi sluga, Rob – Eho! „Tri sestre”, poslednji čin. Vlastimir-Đuza Stojiljković i Miodrag-Deba Popović, kao dva mlada oficira, opraštaju se sa domaćinima, kao proveli su divne časove s njima, oni su divni ljudi, i okolina je divna, „poslušajte samo eho kakav je”. Đuza se okrene na jednu stranu, vikne: hop-hooop, a Bora je već na toj strani, iza rikvanda, i kao eho odvikuje: hop-hooop. Onda Đuza pređe na drugu stranu: hop-hooop. On za njim, i opet: hop-hooop. To mu je prva uloga. Igrao je i stolicu, u „Gospođi Bisernoj reci”. Zapravo, on i Ratislav Jović igrali su dve stolice. Išli su četvoronoške po sceni, obučeni u neke kostime: kad glumac treba da sedne, sedne na njihova leđa.
Kada je na kraju druge sezone u Beogradskom dramskom pozorištu trebalo da potpiše novi ugovor , upravnik mu je rekao: „Mi te, Boro, ne teramo, ali razmisli hoćeš li da ostaneš.” Stegnuo je srce i izustio: „Ja bih da ostanem”. Nije ostao, otišao je u Zagreb sa Bojanom Stupicom i Mirom, kao „koska uz meso za supu”. U Hrvatskom narodnom kazalištu igrao je uglavnom manje uloge, ali i pomenutog Đoku Prominclu. „Valjda su mislili da ja to, kao Srbin, treba dobro da znam”.
Kad se seća tih godina, uverava da se bio pomirio sa sudbinom. Jeste da mu nije išlo bogzna kako, ali je bio zadovoljan. „Mislio sam: tu sam, u pozorištu, igram neke male uloge, dobro je, valjda će se jednom nešto desiti. Bilo mu je prijatno: pozorište, bife, pićence, lepi razgovori, ja duhovit, imam neki svoj prostor”. I, onda se desilo: u Ateljeu 212 razboleo se glumac koji je trebalo da igra Mortimera u „Arseniku i starim čipkama” Džozefa Keserlinga, on uskoči, za petnaest dana spremi ulogu, Eli Finci mu ispiše pohvalu u „Politici”… „Moj prvi pravi glumački uspeh.”
Šta se jednom u’vati, to se ne ispušta. Otprilike, držeći se te devize, postao je odjednom, na iznenađenje kolega a pomalo i na svoje, vredan, takoreći štreber. Stalo mu je bilo, između ostalog, da uveri neverne da sestra nije pokupila sav kajmak, da je nešto ostalo i za njega. Sumnjičavo su, svejedno, prihvatali njegova uveravanja da je on, bez obzira na to što, možda, ostavlja drugačiji utisak, „neverovatno ambiciozan glumac”. Baš pre nego što će uzeti desetogodišnje „odsustvo” iz pozorišta, izjaviće: „Privatno, o mnogim stvarima, o životu, o prolaznosti, razmišljam na jedan vrlo depresivan način, ali kad je o glumi reč, kao da sam na početku. Još želim da igram dobro, da budem sjajan”.
U međuvremenu, dao je uverljive dokaze za svoju samouverenost, ali je tu samouverenost sasvim svesno i plaćao. Jednom punih pet godina u svom pozorištu, u Ateljeu 212, nije imao ni jednu premijeru. Odbijao je uloge, ne želeći da igra nešto što ne voli ili da bude tek zakrpa na predstavi. Na kraju je napustio Atelje. „Bolje dobar razvod, nego loš brak”. Opet srećna okolnost: baš u to vreme, posle razvoda sa Ateljeom 212, upoznao je mladu Zvezdaru. U Popovićevom „Mrešćenju šarana”, koje je objavilo rađanje novog beogradskog teatra, tumači ulogu Kum Svete Milosavljevića, „beogradskog buržuja i crne reakcije, koji se, neočekivano i za sebe samog, 1948, obreo među komunistima, a onda vratio među svoje bez ijednog zuba u glavi”. Kako je igrao Kum Svetu? Naravno, „bio je, kao i uvek, neodoljiv” (Jovan Hristić). Vladimir Stamenković drži da je Todorović svojoj kreaciji dodao „izuzetnu karakternu dubinu, neku novu mudrost”.
S razlogom ga smatraju glumcem Aleksandra Popovića. Igrao je u gotovo svim njegovim komadima, u pozorištu i na televiziji, pa i u onim zabranjenim („Kapa dole”, „Druga vrata levo”). Objasniće da ih vezuje neka vrsta uzajamne ljubavi: „Imamo puno sličnosti u naravima, u vaspitanju, u socijalnoj pripadnosti, u životnom dobu, u afinitetu za ljude sa margine, u smislu za humor. I obojica smo talentovani.” Zoran Radmilović je imao običaj da kaže kako se druži s narodom. „Narod” i u Radmilovićevom i u Todorovićevom slučaju, to su upravo ljudi sa margine. Zbunjene njegovim poznavanjem tog sveta „u dušu”, čak su i Todorovićeve kolege podozrevale da je, možda, utajio neke delove svoje biografije: da je, recimo, bio u zatvoru ili u popravnom domu. Na to glumac odgovara: „Ja sam jedan neurotičan opservator”.
Još jednom se vratio u Atelje 212 da bi, i kada ga bude ponovo napustio, ostao formalno vezan za njega. „Tek sam po odlasku shvatio koliko ga volim. Volim ga sa svim njegovim promašajima, on je deo moje mladosti, mog života.” Uloge koje voli? Voli, naravno, Kum Svetu, Pavelskog u „Sprovodu” Bohdana Drozdovskog („Na tu ulogu sam ponosan”), Mileta u Simovićevom „Čudu u Šarganu”, Antoana Manjoa u „Viktoru ili deci na vlasti” Rožea Vitraka, Lakija u Kovačevićevim „Maratoncima”, pa čovekolikog psa ili psolikog čoveka Klima Čugunkina/Poligrafa Poligrafoviča Šarova u „Psećem srcu” Mihaila Bulgakova. Još jednom Jovan Hristić: „On je glumački oživeo stravičnu Bulgakovljevu zamisao da granica između čoveka i životinje nije tako sigurno povučena kao što se to nama u našoj ljudskoj nadmenosti čini i odigrao je svog Poligrafa Poligrafoviča Šarova slivajući ljudsko sa životinjskim i životinjsko sa ljudskim tako da nas je sve podilazila laka jeza”.
„Najsimpatičniji hohštapler u našem pozorištu, na filmu i televiziji” – tako ga je svojevremeno novinarka predstavila svojim čitaocima. Ne odbija da je, u tom smislu, „hohštapler”, ali sebe smatra, pre svega, karakternim glumcem. I dodaje, da ne bi izneverio svoj čuveni duh: „Možda o sebi mislim lepše nego što zaslužujem, ali šta mogu kad sam sebi važan”.