Predstava Hamlet Borisa Nikitina između stvarnosti i mašte izvedena je u kući Frankfurt LAB 3. novembra 2016
Piše: Dr Aleksandra Portman, Univerzitet u Kelnu
„Biti il’ ne biti“ jedna je od najpoznatijih sentenci u Šekspirovom celokupnom dramskom opusu. Refleksije danskog princa o miru i osveti, životu i smrti bude snažanu predstavu o modernom, samosvesnom dramskom protagonisti, što drži lobanju u rukama, i igra ludilo kako bi osvetio očevu neprirodnu smrt. Ali šta se zbiva kad otac umire prirodnom smrću, bez potrebe da se duh javi, i bez razgovora s Jorikovom lobanjom? Reditelj Boris Nikitin iz Bazela pokušava da odgovori i dovodi Hamleta na granicu između stvarnosti i mašte, otvarajući mogućnosti za nove identitete.
Čovek s maskom vuka ulazi na gotovo praznu scenu, osvetljenu reflektorima koji vise s tavanice i okolo pozornice. Predstavlja se kao izvođač Džulijan Meding i pozdravlja publiku u dvorani, objašnjavajući da je pozorište veštačko a sigurno mesto izvan realnosti. Kad Meding skine masku, otkriva svoju ćelavu glavu, i gotovo androgino lice bez obrva; gleda po publici, zastane i kaže ravnodušno i gotovo dosadno da je on i muzičar. Onda zasvira na gitari.
Ova uvodna scena pokazuje strukturu predstave, u kojoj Medingov monolog o sećanjima na detinjstvo u malom selu usred ničega, te na smrt oca i potom boravak na psihijatriji, uokviruju live-streamings, video-projekcije i muzički elementi. Ne samo da Meding izvodi svoje pesme (pod umetničkim imenom Uzruki Šmit) nego ga celo veče prati barokni ansambl na sceni. Premda je svega nekoliko verbalnih referenci na Hamleta, Šekspirova drama još uvek pruža ključne slike.
Još uvek Hamletovo igrano ludilo određuje Šekspirovu metateatralnu dramsku strukturu kao lajtmotiv Nikitinove predstave. Pozorište se otkriva kao ispupčenje, kao mesto na kom Hamlet/Meding ne mora da se sučeljava s očekivanjima društva. U pozorištu, u kom „sve postaje građa za obradu“, on se oseća sigurno. Dok je u Šekspirovoj drami „biti il’ ne biti“ radikalno egzistencijalno pitanje, ovde solilokvij glavnog junaka daje mogućnost za alternativne lične identitete, scenu za željenu realnost, što vodi do devalvacije Medingovog stvarnog sećanja na detinjstvo, a depresiju svodi na loše snove. Hamlet je ovde dobrodošla metafora za pozorište, koje funkcioniše kao pandan društvu i njegovoj surovosti, kao mesto između stvarnosti i mašte. Medingova lična identitetska kriza odražava veće društvene poremećaje i zato je Hamlet i dalje naš savremenik (kako je Jan Kot uočio šezdesetih godina).
Nikitinova nedavna predstava Hamleta, u koprodukciji nekoliko kuća – „Kaserne Basel“, „Gessnerallee“ iz Ciriha, „Théatre Vidy“ iz Lozane i „Ringlockschuppen“ iz Milhajma – otvorila je pozorišnu sezonu u Bazelu. Nikitinov rad karakteriše promišljanje odnosa između dokumentarnog materijala (stvarnih biografija izvođača) i fikcije. Ovaj švajcarski reditelj, školovan u Gisenu, reflektuje šire političke i kulturološke teme na osnovu labavog sistema referenci. Zato ova nejasna pozicija koju je zauzeo u inscenaciji Hamleta predstavlja Nikitinov odnos prema pozorištu, i uspostavlja specifičan i prepoznatljiv umetnički jezik.
Ali zašto Hamlet? U godini u kojoj se obeležava Šekspirova smrt mnoga pozorišta postavljaju upravo ovaj komad. Dva značajna teatra u Srbiji, među ostalima, postavila su Hamleta – Jugoslovensko dramsko pozorište i Srpsko narodno pozorište. S obzirom na to da Hamlet simbolizuje sposobnost za samopromišljanje, što se u slučaju Nikitinove adaptacije pretvara u mogućnost za alternativni identitet, u vreme ozbiljne evropske krize identiteta i nadolazećeg nacionalizma neophodno je da je naš savremenik.