Nedavno osnovano Udruženje glumaca Srbije, čiji je direktor Nikola Đuričko, aktivno se uključilo u ispravljanje zakonskih nelogičnosti vezanih za položaj i ostvarivanje prava dramskih umetnika. Po članu 117 Zakona o izmenama i dopunama Zakona o autorskom i srodnim pravima, interpretator ima pravo na nadoknadu samo ako je njegova interpretacija re-emitovana (reprizirana) sa nosača zvuka. To znači da glumac može da očekuje honorar za re-emitovanje radio drame, ali ne i televizijske serije ili filma zato što te dve forme podrazumevaju i sliku, a ne samo zvuk.
Država je nekoliko puta upozoravana da su autori dopuna i izmena ovog Zakona zaboravili na jedan, u ovom dobu ključan segment umetnosti – onaj vizuelni (vezan za video zapise), samim time i na glumu (Udruženje dramskih umetnika Srbije decembra 2012. godine i aprila ove godine). Pre godinu dana inicijativu da se taj propust ispravi, preuzelo je Udruženje glumaca Srbije. Očekuje se da će ovog oktobra biti poznato da li su uspeli ili ne. Bio je to povod za razgovor sa glumcem Nikolom Đuričkom, inicijatorom i direktorom pomenutog Udruženja.
„Mi glumci često razgovaramo o reprizama. Razni televizijski kanali svakodnevno emituju serije, filmove, drame, a mi od toga nemamo nikakvu nadoknadu” priča Nikola Đuričko. „A ranije je to postojalo, i zvalo se nadoknada za reemitovanje. Ja se odlično sećam da kad god bi na televiziji prikazivali neki film u kome je igrala moja baka, glumica Tomanija Đuričko, recimo „Operacija Ticijan” ili „Licem u lice”, da je moja tetka koja je bila nosilac autorskih prava moje bake, dobijala neki honorar i da smo od tog novca nas decu vodili na ćevape. Sećam se, govorili smo: eno je baka na televiziji, ići ćemo na ćevape. Kad je nekolicina glumaca tužilo RTS zato što im ne plaća za reprize, rekli su im da mogu da ostvare svoje pravo samo kao fizička lica. Meni, kao glumcu, ti izrazi – fizičko lice, pravno lice, ništa nisu značili, mislio sam da je to nekakav niz pojmova koji treba nastaviti. Šta sledi nakon fizičkog i pravnog lica? Astralno? Dakle: pošto vi kao privatno lice ne možete da ostvarite svoja prava a možete preko nekog udruženja ili organizacije, nas nekoliko kolega smo osnovali Udruženje čija će isključiva svrha biti da vrši naplatu u ime glumaca i da im je distribuira”, kaže Đuričko.
U osnivačkoj postavci Udruženja glumaca Srbije su, osim Nikole Đurička, i Dragan Bjelogrlić, Dubravka Mijatović, Nikola Kojo, Anica Dobra, Milorad Mandić-Manda, Dragan Petrović-Pele, Sergej Trifunović, Vojin Ćetković, Nataša Ninković, Nebojša Glogovac i Boda Ninković.
Zašto nisu ta prava ostvarili preko Udruženja dramskih i Udruženja filmskih umetnika Srbije? „Bilo je lakše i brže da osnujemo novo udruženje koje će biti usredsređeno na taj problem, nego da radimo preko UDUS-a zato što oni imaju svoju svrhu i društvenu aktivnost plus primaju samo dramske umetnike s diplomom, a Udruženje filmskih glumaca Srbije opet ima neka druga ograničenja. Mi smo za sad malobrojno Udruženje, zato što hoću da prvo postignemo to zbog čega smo se osnovali, pa ćemo lako da zovemo kolege da nam se priključe. Rad Udruženja sami finansiramo. Angažovali smo advokatsku kancelariju Ćosović da nam pomogne,” objašnjava Đuričko.
Da po članu 117 glumci nemaju prava na nadoknadu za ono što su uradili i što neko emituje, saznali su, kaže Đuričko, na sastanku u Zavodu za intelektualnu svojinu koji je nadležan za autorska prava: „Imamo pravo samo na fonogram, a fonogram je samo nosilac zvuka, zvučni zapis na izdatom nosaču zvuka. Pitali smo da li to znači da bi tehnički mogli da dobijemo pravo da za naše kolege naplaćujemo tonove iz filmova, odgovorili su: tehnički – da. Ali naša profesija je i ton i slika, prevashodno je vizuelna umetnost! Odgovorili su: nije naše da tumačimo zakon, naše je da reagujemo na zakon. Niko od nas nije očekivao da će morati da prvo ispravlja zakon pa da se posle bavi poslom zbog koga smo osnovani, ali… Rekli su nam da možemo da tražimo nadoknadu ako smo u filmu ili seriji pevali, što je za mene bilo krajnje uvredljivo. To znači da država štiti samo ono što ste pevali, a ne ono što ste glumili! Nemam sliku, imam ton! Zar nije neobično što u vreme interneta, u vreme kad se sve gleda preko Yu-tuba, zakon priznaje ploče i radio? Pa ploča nema odavno, ploče su fora eventualno još samo na žurci!”
Nikola Đuričko kaže da se Udruženje, u pokušaju da kolegama omogući dobijanje nadoknade za njihov rad, suočava sa „Pinkom, RTS-om, sa Prvom i ostalim TV kanalima, a u njima sa ljudima koji imaju moć. Emiteri uredno plaćaju kad puste „Hari Potera”, pa deo tog novca ode dečaku koji igra Harija, a kad im kažeš da treba tako da plate domaći film, oni se prave da to nije isto.”
Udruženje je u Ministarstvu kulture naišlo na razumevanje. „Njihovi i naši pravnici su odmah počeli da rade na predlogu promene člana 117. Takođe, Voja Brajović, predsednik UDUS-a, je uspeo da zakaže sastanak u Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja u čijoj nadležnosti je Zavod za intelektualnu svojinu. Aleksandar Belić, državni sekretar Ministarstva prosvete, smatrao je da je naš zahtev ispravan, a ja sam bio presrećan da on u našem zahtevu vidi širi društveni, a ne samo interes jedne profesije. Sklon sam da verujem da je iskrena namera države da se taj zakon donese. Mi se deklarišemo da hoćemo u Evropu, e pa jedan od uslova su autorska prava”, odlučan je Đuričko.
Član 117 je podsetio i na činjenicu da su glumci za državu izvođači, a ne umetnici ili autori, gorljivo priča Đuričko: „Smatram da je to uvredljivo. Ja nikad ne bih mogao da kažem da su Ljuba Tadić ili Zoran Radmilović izvođači. Ako glumci svojim licem, glasom, interpretacijom, formiraju lik u predstavi, da li je to izvođački ili autorski posao? Mi nemamo drugi instrument do sebe. Slažem se da pisac ima poziciju autora, i reditelj, kompozitor, scenograf, ali mislim da je i glumac autor. Mislim da je odnos društva prema glumačkoj profesiji zastrašujući, upravo zato što smo dozvolili i pristali da se ona vremenom degradira. To je ona Đinđićeva priča o žabi: oni vas kuvaju, a ti kažeš dobro. U našem slučaju oni kažu: nema honorara za reprize, ti kažeš – dobro, kažu: nisi autor, sad si izvođač, i ti kažeš: dobro, daj samo da radim. Udruženje američkih glumaca ima rečenicu: ’Glumci žive da bi radili. Ali žive i kad ne rade’. Mi zaista živimo i u pauzama radova. Milena Dravić bi mogla da sedi kod kuće i da radi šta joj se radi i kad joj se radi, a da živi od honorara od svojih filmova i serija. Mi ne tražimo da sad poreski obveznici dodatno plaćaju da bismo mi dobili honorare. Ako neki TV program pusti seriju ili film u kome igraju naše kolege, i za to vreme pusti reklame, mislim da jedan mali deo te zarade mora da ide glumcima. Neće se ni jedan glumac od toga obogatiti, pa kupiti ferari. Glumci ne žive na Dedinju. To je skromna profesija”.
Udruženju glumaca Srbije, kaže Nikola Đuričko, je zamereno da nemaju podršku kolega, da mali broj njih traži izmenu člana 117, iako su svoj predlog teksta tog člana potkrepili podrškom Udruženja dramskih umetnika, Udruženja filmskih glumaca i potpisima tridesetak kolega. „Meni se činilo da su već i oni dovoljni, da nam podrška dva udruženja nije potrebna. Ali, država kaže: nas ne zanima ime, zanima nas broj. Oni kažu: nama treba broj. Znači, možete da navedete ime mladog glumca koji još ništa nije snimio i koji nema nikakvu ni korist ni nekorist od ovog našeg pokušaja da stvar uredimo. Ali kad imate Smokija-Ljubišu Samardžića, Peru Božovića, Gagu Nikolića, i kad samo sa dva-tri imena izbrojite preko sto filmova koje televizije repriziraju, to vam ništa ne vredi. Mi njima moramo da damo broj.”
Na Filmskom festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu održana je tribina o članu 117. „Bila je i javna rasprava u Skupštini Srbije o zakonu na inicijativu narodnog poslanika Srđana Dragojevića, koji je filmski reditelj pre nego poslanik, i tada je Dragan Bjelogrlić kao predsednik skupštine našeg Udruženja govorio o tome u ime glumaca. Ja sam bio srećan da jedan glumac govori u ime profesije a ne u ime neke partije”, dodaje on.
Zašto Nikola Đuričko radi ovaj posao? „Mi imamo nasledstvo socijalizma, koji je bio ovakav ili onakav, ali je država odavala uverenje da će da reši sve tvoje probleme. Sad su se vremena promenila, a ovo vreme zahteva da mi uredimo svoje malo dvorište. I ja sad osećam da ili moramo ovo da razrešimo, ili da se suočimo da nismo razrešili.”
Sonja Ćirić