Izveštaj iz Užica
Aleksandar Milosavljević
Pre 20 godina u Srbiji je postojao otprilike isti broj pozorišnih festivala kao i danas. Tada su mnogi tvrdili da ih je previše. No, ako ih isto toliko bude i naredne godine – festivala će ovde biti premalo. U Srbiji je – znamo to odavno – sve relativno. Šta se u međuvremu, od prošlih godina do danas, promenilo? Sve! A najpre je izmenjena „krvna slika“ ovdašnjeg teatarskog života. Pozorišnu festivalsku mapu, koja je onomad delovala prenapučeno, sada nužno sagledavamo na drugačiji način. I, dabome, procenjujemo je drugim parametrima. Danas je, naime, ovdašnji teatar na umoru, a sve mučnije okolnosti u kojima se odvija život domaćih teatarskih festivala rečita su posledica odsustva svesti da nam je pozorište uopšte potrebno, ali i pristajanja na eutanaziju. Oni koji mrzovoljno i s negodovanjem konstatuju da se broj domaćih festivala već decenijama ne smanjuje zapravo odbijaju da uvide istinu da su festivali – bez obzira na to kakve su razlike na planu njihovih koncepcija – svojevrsni ram za kolektivni portret aktuelne domaće pozorišne produkcije. Kada taj okvir više ne bude moguće popuniti bilo kakvim sadržajima, slike neće biti. U ovom času je, dakle, borba za festivale samo jedan od oblika borbe za opstanak našeg teatra, a jednog dana, kada sa sigurnošću budemo utvrdili da nam pozorište više nije ugroženo, da je pozorišne predstave moguće praviti u normalnim uslovima, približnim onima u kojima nastaju predstave u normalnom svetu, tek tada ćemo moći da se pozabavimo problemom broja domaćih teatarskih festivala.
Do tada će čak i za iole iskusnog pozorišnog producenta susret s uspešno organizovanim domaćim festivalom predstavljati misteriju. A ako, nekim slučajem, na festivalu budu izvedene uistinu dobre predstave, onda se misterija pretvara u pravo čudo. Takav je, naime, bio slučaj s ovogodišnjim užičkim festivalom.
Podsetimo na činjenicu da je ovaj festival osnovan pre 21 godinu kao Jugoslovenski pozorišni festival, te da je tom nazivu docnije dodat i naslov Festival bez prevoda, kao izraz jasne namere da buduće selekcije obuhvataju predstave nastale u bivšim jugoslovenskim republikama. Izbor za 21. festivalsko izdanje sačinili su pozorišni kritičar Bojan Munjin i direktor užičkog Narodnog pozorišta Zoran Stamatović, a moto Festivala, replika „Ovo je vreme iskočilo iz zgloba“, preuzet je iz Šekspirovog Hamleta. Ovaj moto, dakako, nije neophodno objašnjavati ili tumačiti, pa ni kontekstualizovati, budući je nesporno da očajnički vapaj danskog princa savršeno korespondira (i) sa našom epohom. Ispostaviće se, takođe, da pomenuta replika i te kako određuje i predstave koje su Munjin i Stamatović pozvali u Užice.
Pitanje iščašenog zgloba vremena aktuelizuju – svaka na svoj način – sve predstave prikazane na užičkom festivalu. Uglovi sagledavanja „iščašenje“ su, kao uostalom i rediteljski postupci, različiti, te ukazuju na raznovrsne senzibilitete svojih autora, ali i na raznovrsnost mogućih „dijagnoza“. Neke od predstava se fokusiraju na sferu globalne politike, druge na zao usud večite nesreće čiji izvor je politikantsko manipulisanje, treći se bave politikom kao veštinom pravljenja intriga, četvrti kroz povratak u istoriju pokušavaju da ukažu na ono što nas čeka u budućnosti. Peti sagledavaju problem iz vizure psihologije dramatis persona, dok ima i onih koji kroz ironičan pogled na povest iskazuju svoju više no evidentnu potrebu da se pobune.
Iščašeni zglob vremena prepoznajemo, dakle, u svim prikazanim predstavama: od dramatizacije Andrićevog romana Na Drini ćuprija u režiji Kokana Mladenovića, u produkciji Srpskog narodnog pozorišta, koja nanovo aktuelizuje fenomen krugova zla koji se generišu uvek iznova, gotovo u savršeno pravilnim vremenskim razmacima, i Pijanih Ivana Viripajeva, koje je u Ateljeu 212 režirao Boris Liješević postavljajući pitanje da li se s ovakvom svetom, na koji nas je osudio neoliberalni koncept stvarnosti, možemo suočiti jedino u pijanom stanju, no i da li se danas samo pijanci mogu otvoreno i iskreno baviti takozvaniom konačnim pitanjima, preko Šekspirovog Hamleta Jugoslovenskog dramskog pozorišta kojim nas reditelj Aleksandar Popovski i autor adaptacije Goran Stefanovski upoznaju sa posve neobičnim danskim kraljevićem, cinikom koji više nema dileme vezane za vreme iskočilo iz zgloba, te svoj vazda gubitnički put prolazi smelo se poigravajući pozorištem, sve do dve predstave beogradskog Narodnog pozorišta, Marije Stjuart Fridriha Šilera i Bele kafe Aleksandra Popovića, prve u režiji Miloša Lolića a druge u postavci Milana Neškovića, koje zaranjaju u povest da bi osvetlile sadašnjost i, napokon, do inscenacije drame Šćeri moja Maje Todorović u režiji Ane Vukotić Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici, predstave koja nesumnjivo pomera standarde u crnogorskom teatarskom životu.
Smelom inscenacijom Andrićevog romana Srpsko narodno pozorište je još jednom, nakon Duha koji hoda (Prometejevog puta), Koštane i Violiniste na krovu (koprodukcija sa Ujvideki sinhazom / Novosadskim pozorištem), pokazalo da ima odličan glumački ansambl, a Mladenović je i ovom režijom potvrdio status jednog od najprovokativnijih i najanalitičnijih domaćih reditelja. Pijani su učvrstili status Ateljea 212 kao teatra koji je u stanju da fino balansira između bulevarskih tema i rediteljsko-glumačkog prosedea koji od „bulevara“ može da pravi umetnost, dok je Liješević ponovo iskazao sposobnost da se rediteljski suptilno bavi osetljivim temama.
Marija Stjuart i Bela kafa su ukazale na to da Sterijini Rodoljupci u rediteljskoj postavci Andraša Urbana nisu bili slučajnost, pa ni eksces, no da se radi o valjanom i hrabrom promišljanju repertoara koji ubrzano redefiniše pozicije Drame beogradskog Narodnog pozorišta i usmerava je ka ozbiljnim evropskim tokovima, pri tom otkrivajući i uistinu značajne potencijale glumačkog ansambla.
Hinkeman je s razlogom nagrađen i priznanjima stručnog žirija (reditelj Dejan Mijač, scenograf Miodrag Tabački, dramaturg Željka Turčinović, dramski umetnik Goran Jevtić, dramaturg i dramski pisac Tomislav Zajc), ali i najvišom ocenom publike (4,86), dok je Igor Vuk Torbica opravdao status maštovitog i veoma talentovanog reditelja. Šćeri moja je, s jedne strane, rediteljskom postavkom i glumačkom igrom predstavljala veliko osveženje, ali je s druge strane naznačila i pravac u kojem je usmerena nova repertoarska politika Crnogorskog narodnog pozorišta – promišljeni spoj aktuelnih a provokativnih tema i odličnih glumaca.
Van konkurencije, u čast nagrađenih, izvedena je predstava savremenog plesa Priča o vojniku Bitef dens kompanije, nastala po konceptu i u koreografiji Gaja Vajcmana i Roni Haver.
Ovo (naše teatarsko) vreme je (uistinu) iskočilo iz zgloba, a ovogodišnji užički festival ne samo što je na narečeno hamletovsko pitanje na konkretan i pametan pozorišni način ponudilo odgovor nego su i predstave prikazane u Užicu od 7. do 14. novembra pokazale da je to izglobljeno vreme, ipak, moguće teatarski uzglobiti. Potrebna je, razume se, hrabrost.