Piše: Goran Jevtić
Prošlo je tačno godinu dana od premijere i tačno 60 izvođenja „Gospođe ministarke”. Dovoljno vremena da se sumiraju utisci. Šezdeset dana njene vladavine je svakako više nego li se većina održi na vlasti. Dvadeset gradova, 3 države, 12 nagrada, 30.000 gledalaca i još uvek se gleda na kartu više. Dok bude trajala rekonstrukcija „Buhe”, u oktobru, igraće se u Ateljeu 212, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, po Srbiji i festivalima.
Od početka smo verovali u uspeh ove predstave, ali nismo mogli ni da pretpostavimo da će biti ovakav. Šta se to zapravo desilo? Da li je muška podela? Da, ali ne samo to. Da je ostalo na tome imala bi kratak uspeh i ostala na nivou dosetke… A nije. Da li što je komedija? Da, ali ne samo zbog toga. Da li je Nušić? Naravno, ali potvrđen u današnjoj slici društva, u našoj stvarnosti. Vodvilj, groteska, tragedija, a ipak suva realnost. Nije li to ono što publika prepoznaje kao sopstveni život, političku i socijalnu atmosferu u kojoj živi.
Nije li travestija, politička i socijalna, njena svakodnevica… deo njenog folklora? Ne završavaju li se sve svetkovine, koje počnu opšte-narodnom euforijom i veseljem, tragedijom? U tom istom folkloru najvećom tragedijom – gubitkom vlasti. Od svih mogućih motiva za ulazak u vlast, osveta je najopasnija. Da vrati tetki za godine poniženja zbog pozajmica, da skreše zetu za sve prećutano, da se izdigne iznad familije koja je pamti kad je bila na dnu, da ispuni ono što samo ona misli: da je bogom dana da vlada nad životima i sudbinama svih oko sebe. Da presvuče kompleks niže u kompleks više vrednosti, katapultirajuci se do vrha i preko… A onda se stropošta u bezdan: brzo, bolno, iznenada.
Kada sam birao sredstva kojima ću da slikam ovo biće, odabrao sam najjača i najbrža. U svojoj euforičnosti, histeriji, nepromišljenosti, površnosti, bahatosti, uvek jako oznojena i oduševljena sopstvenim idejama, neodmerena, hteo sam da ta Živana Živka Popović ni ne stigne da osvesti svoju vladavinu, a da se ona već završi. Ali, hteo sam i da je nežna, da ima svoje iskrenosti, da je čak i stidljiva, naročito sa Ninkovićem…Da kad kolo zameni čarlstonom, više ne zna gde se noge prepliću, a sviđa joj se novi korak, samo da za njega nema dovoljno daha, ni suptilnosti i da joj ritam kola stalno nameće samo 2 napred, a 3 u mestu. Njene toalete su sve od štrasa i u boji breskve, njena frizura je nova, ali zajedljivi stisak usana i dalje odaje onu malu, sitnu pijačarku i spletkaroša, kojoj se ćud ne menja, samo dlaka (sasvim slučajno je guvernerka promenila frizuru u doba premijere!). Ona hoće da uči engleski, ali i dalje kad spusti slušalicu pljuje majku profesorki. Od umetnosti joj je samo njen portret nešto razumljivo i PRELEPO. Podmićuje, nagrađuje, korumpira, prevaspitava, spletkari, vređa, despotuje… A sve veruje da podnosi žrtvu za voljeni narod, koji bi bez nje i gladan i žedan ostao (i dalje govorim o ministarki!). Ceo region razume ovu predstavu, političko-društvena travestija je ista u široj slici, pa i sveta ako hoćete. Video sam na festivalima u Rijeci, Zagrebu, Crnoj Gori… SVAKO ŽIVKU ZA TRKU IMADE.
Susrela se gluma sa životom. Sve to publika gleda, smeje se i misli BRIGO MOJA, PREĐI NA DRUGOGA. Od grada do grada gde smo igrali, svaka sredina se pronalazila u nekom delu predstave kao dokumentarnom. Kod nas je samo još i malo pojačano, jer Živka za upravnika varoši (gradonačelnika) govori da je to neki mali (Mali). Gostovali smo u Jagodini baš onih dana kad je Dragan Marković Palma izgubio izbore. Desilo se nezamislivo. Na kraju predstave kaže Živka: „Ja ću se vratiti, pa nemoj posle da bude – pa što nisi kazala, pa što ovo – pa što ono… a sve vas znam” i preteći pogleda publiku. U tom trenutku, video sam kako se u čitavoj sali glave uvlače u ramena i sa strahom šalju prećutnu poruku: „ja sam glasao za vas, a ko nije – ja ne znam”. I, shvatim da oni u Živki vide Palmu lično. I tako od mesta do mesta, iz noći u noć.
Uvek se pred svako igranje dogodi nešto u stvarnosti što oboji neki novi deo predstave, da mu drugu težinu i još jači smeh kao odbranu. I svi misle da smo nešto dodali, aktuelizovali. A nismo. Sve izvorni Nušić. Sve stvarnost. I sve jači smeh. I uvek pomislim na pesmu Ljube Simovića „Balada o Stojkovićima”:
„Nije tu nešto u redu, šapuće narod,
To neko štiti sudije od greha!
Pa i nas katkad hvata zebnja pred san:
Nismo besmrtni, neće to dugo ovako,
Doći će jednom i nama kraj,
Nećemo izdržati,
i umrećemo
od smeha.”