Zahvaljujući nagradama koje je osvojila samo protekle sezone, Emina Elor upisala se među najuspešnije glumice u Srbiji. Možda su te nagrade i pohvale od Pečuja i Zagreba do Novog Sada, Beograda i Budve, a preko matične scene njenog Novosadskog pozorišta, razlog zašto je jedan dnevni list, koji je birao moćne žene, uvrstio među njih. Kaže da je njeno ime na ovoj listi nasmejalo, jer nekako sumnja u glumačke moći, iako čvrsto veruje u ono što radi… Svoje najbolje role ostvarila je kod Kokana Mladenovića i Andraša Urbana… „Uvek mislim da je to što radim veoma važno, ne samo meni, svima, celom društvu. I onda kad se probudim iz tih snova, vidim da je mnogima svejedno, čak nebitno, ili potpuno nepotrebno. Volela bih da to promenim ili barem malo pomerim ka boljem…”
Životna i pozorišna filozofija
Filozofiram o svakodnevnici kao što i drugi verovatno rade, naročito kad nisam u gužvi, u nekom velikom poslu. Kada je neka radna frka, onda nemam vremena za velike filozofije. Misli se onda vrte uglavnom oko zadatka, a to zna da bude pomalo opterećujuće. Moj alat je stalno sa mnom. Nikad ga ne ispuštam. Zbog toga se sve teže prepuštam slobodnom danu. Ali, naravno da mi je važan i onaj nepozorišni deo mene. Emina bez šminke, frizure, kostima… I naravno da tu ima važnih, važnijih momenata koji ne smeju da imaju veze sa mojim zvanjem. Nije dobro kada se i privatni život svede samo na boemiju…
Uloga mene, ja nju
Ne znam… Ne znam koliko su me menjale uloge, koliko okruženje, događaji u životu… Valjda sve to prolazi kroz nas i vrti nas kao da smo na ringišpilu, ali centar tog ringišpila ostaje isti. Uloge svakako dolaze iz nas, stvaraju se u našim mozgovima, duši, mašti, nastaju i nestaju ponekad za tren, ponekad decenijama. Nekad je bolan sastanak, a nekad rastanak. Neobjašnjivo je šta se događa kad ti klikne nešto u glavi i rešiš dugo traženu rečenicu ili momenat u predstavi. To zna da se desi i posle premijere, ali lepše je kad te nađe još tokom procesa rada, proba. Volim da istražujem, da se menjam, da uvek nalazim po koji novi pogled, akcenat, smeh, bol… Da ne budem dosadna.
Strast na sceni, a van nje…
Jedan od najvećih strahova mi je samoća. Volim da sam među ljudima i mislim da imam dar da se brzo uklopim, socijalizujem bez problema. Mislim da to ima veze i sa tolerancijom, taj dar za voljenje ljudi oko sebe. Volim da pomognem gde mogu, kome mogu. Trudim se da živim najiskrenije moguće da bih mogla mirno da se pogledam u ogledalo i da bih isto tako mogla jednom mirno da pogledam bogu u oči. Volim da delim poklone, doživljaje, emocije. Volim da stvaram, da smišljam, da budem kreativna na razne načine, bilo da je to jedan sendvič za doručak ili odgovori na pitanja za neki intervju. Znam da budem i užasno lenja, da se po ceo dan razvlačim po stanu, pijem kafu, čaj i igram igrice. Volim da kuvam, da ispečem tortu, da pozovem društvo na druženje, da izađem na piće. Nisam veliki „prirodomanijak”. Volim da se prošetam po lepom danu, ali sam prilično „urbanoljubitelj”. Volim da vidim nasmejana lica, a ove godine desilo mi se nešto vrlo zanimjivo. Sa drugaricom Angelom Salaš, koja je profesorka klavira u subotičkoj školi, nastupala sam na novosadskom keju, toliko nasmejanih lica odavno nisam videla na jednom mestu. To je smišljeno prošle godine, ad hoc smo se našle baš u jednom kafiću na keju… I dok smo pile kafu smislile smo taj „She&Me” projekat. Ona na harmonici, ja sa svojim glasom. Svirajući tokom Egzita u Novom Sadu i kraj Balatona u Mađarskoj malo smo i zaradile, ali najvrednije u ovoj avanturi su oči koje zasijaju kad nas primete, osmeh koji nam daju, pohvale kako lepo pevamo…
Manipulacije…
U ovoj državi komediji, gde je sve manje inteligentnog sveta koji vidi svu ovu manipulaciju koja je oko nas, apsolutno sam nemoćna, nezainteresovana… Nemanje tolerancije me izluđuje. Bahatost, nepoštovanje, neodgovornost, sebičnost, uobraženost… Ni ja sama ne znam šta bih mogla lično da uradim da bi se nešto promenilo. Ne znam koja je to bolja opcija zbog koje bi vredelo ići na ulice da bih se napokon osećala bolje, da bih osetila neko olakšanje, da ne bih brinula zbog budućnosti moje buduće dece. Volela bih da sledeće godine radim na tome, na deci. Želim porodicu.
Mladenović i Urban
Oba reditelja vole glumca što mi je važno. Vode računa o njima. I zahtevni su. Improvizacije su im uvek suštinski elementi rada. Prihvataju tvoje inspiracije. Zajedno se traga za onim što će dovesti do njihovih vizija i do rezultata. Mnogo su energični i ne dopuštaju ni glumcu, ni predstavi da budu ispod određene frekvencije. U njihovim predstavama vibrira energija. Naravno, na potpuno drugačiji način, potpuno drugačijim elementima glume, ali uvek u potpunoj istini! Scenskoj istini.
Novi angažmani
Van matične scene mog Novosadskog pozorišta gde se planiraju silne premijere pve godine, igram još u „Koštani” u NP Subotica, u „Deže Kostolanjiju” „Špansku nevestu” a trenutno u Kikindi spremam ulogu u predstavi „Kauboji”.
Snežana Miletić