Žanko Tomić
1.
Pre tri godine, posle otvorene generalne probe „Zojkinog stana”, zatekao sam Dejana Mijača samog u glumačkom salonu pored Male scene SNP-a. „Kako je, profesore?”, pitam za zdravlje, pre nego što pređemo na razgovor o taze predstavi. On odmahnu rukom da preskočimo te priče kao nebitne i odmah pređe na zaključak svog toka misli: „Ovo više nema smisla”. Nedugo zatim je najavio da će da uradi još „Višnjik” i da, što bi rekao Sterija, „kvitira i odluči privatno živiti”.
Krajem prošle godine uz sličan, jezgrovit (samo sočnije izrečen) zaključak „kvitirao” je profesuru režije na FDU Nikola Jevtić. To sad već postaje tendencija koja otvara pitanje: koja je granica smisla bavljenja pozorištem?
Moglo se o ovome govoriti i ranije, pre desetak godina po jednima, ili pre dvadeset po drugima, ali imajući u vidu da je većini nas pozorište jedino što umemo da radimo, razumljivo je i izbegavanje ove teme. Ali, ni to ne bi promenilo hladnu činjenicu da je već nastupila era nebitnog pozorišta. Ili je prvo pozorište postalo nebitno društvu u kom obitava. U takvom okruženju najpre režija ulazi zonu apsurdnog, jer je njena suština upravo definisanje bitnog u tekstu i kontekstu vremena. I zaista, u eri nebitnog režija se čini apsurdnom kao i muziciranje u bezvazdušnom prostoru.
2.
Da nam bude lakše zato što ni drugima nije mnogo bolje, pomogla je rediteljka Ivana Đilas u autorskom tekstu u Mladini u kom govori o stanju u pozorištu u Sloveniji. Tu je skrenula pažnju na, kako kaže, „rat između honoraraca i stalno zaposlenih dramskih umetnika”. Okolnost desetkovanih budžeta za kulturu dovela je pozorišne institucije u umetničko tavorenje, a samostalne umetnike u stanje potpunog i umetničkog i egzistencijalnog očaja. Taj rat i kod nas potmulo tutnji, a na površinu izbije kada stalno zaposleni pobune protiv svojih uprava. Samostalci, iz svog stanja su nužno lišeni empatije prema onima koje smatraju privilegovanim, pa zahteve i probleme zaposlenih doživljavaju kao traženje preko hleba pogače, te, čak neretko, u polemici stanu na stranu uprave. Sa druge strane, u takvim okvirima poslovanja, spoljni saradnici su postali skupi, i što da ne – nepotrebni teret. Dok ovo pišem, shvatam da mi je poslednji put budžet predstave omogućio angažovanje kompozitora pre deset godina. Domaće, pa još žive pisce izbegavamo duže vreme. Poslednji put kad sam imao gostujućeg glumca u ansamblu, bio je vidno bojkotovan od strane zaposlenih. Scenograf? Ne samo da košta honorara, nego podrazumeva da će biti i scenografije. I režija stiže na red za „kresanje”.
Ovaj konflikt je nametnut spolja i dok traje istovremeno propadaju oba sektora. Nezavisna umetnička scena nestaje, a institucije se svode u inertna činovništva. Ako se takva tendencija nastavi za koju godinu ćemo imati na Sterijinom pozorju – festival pozorišnih uprava, gde će sa scene znatiželjnoj sterijanskoj publici upravnici čitati svoje godišnje planove. Osnivačima, ministarstvima i sekretarijatima, to neće nimalo smetati. Sumnjam da bi i primetili da tu nešto nedostaje.