Ove sezone, tačnije 27. marta, počela je da radi Of scena Pozorišta mladih. Neka vrsta selektora programa je reditelj Boris Liješević, koji je u najdirektnijem susretu sa studentima Akademije gde radi kao asistent… Dobitnik bijenalnog priznanja Udruženja dramskih umetnika Srbije za režiju, Nagrade „Bojan Stupica” za 2013. godinu, nedavno je završio predstavu u sarajevskom SARTR-u, a upravo započinje projekat u Bitef teatru.
Nova scena je zamišljena kao mesto susreta vrednih i talentovanih studenata novosadske Akademije umetnosti i novosadske publike… „Pokretanje Of scene u okviru Pozorišta mladih nije bila moja ideja. Nova upravnica Emilija Mrdaković, koja je bila moja profesorica na Akademiji, a sa kojom se srećem i razmenjujem misli, pozvala me je da uređujem program te scene. Vezan sam za Pozorište mladih i to mi se učinilo kao dobra mogućnost da Akademija dobije stalan iskorak u javni život Novog Sada. Akademija je prihvaćena u ovom gradu, ali ne dešava se često da jedna studentska, ispitna ili diplomska, predstava postane deo repertoara nekog pozorišta a Of scena je dobar način da se vidi ono što se stvara na Akademiji”, objašnjava Liješević.
A ne stvara se malo. „Iz klase Nikite Milivojevića izašla je predstava „Razgovori u četiri oka” u režiji Momčila Miljkovića, koju smo mi na Akademji procenili veoma visoko i stalno sam zbog toga pokušavao da im pomognem da dođu na repertoar. Of scena se pokazala kao dobro rešenje… U međuvremenu su odigrane još neke predstave, koje su se svojim kvalitetom kandidovale da budu prikazane i van Akademije: „Treći svetski rat” (studenti dramaturgije) u režiji Stefana Isakovića i „Aj Karmela” – master predstava Dimitrija Dinića i Ivane Vuković. Zapravo, veoma je tužno da većinu onog što na Akademiji urade studenti, ne vidi mnogo ljudi, vide tate, mame i prijatelji, i onda predstava posle prvog izvođenja umre, a studenti su željni da prikažu svoj rad, da izađu iz okvira škole, da se vrednuje njihov rad. Naročito je to izraženo u poslednje vreme, jer već na studijama shvataju da neće imati posla. Ranije su studenti bili bezbedni, nisu brinuli o tome da neće imati posla. Danas je, međutim, situacija mnogo složenija i već na drugoj godini student počnu da brinu za svoju budućnost”, kaže Boris Liješević.
Na pitanje u kom smislu će se razvijati ta scena i kakvi su mu dalji planovi povodom nje, Liješević kaže da će njegov posao biti da predlaže predstave koje svojim kvalitetom zaslužuju da se prikažu u gradskom teatru i da planira radionicu dokumentarnog teatra, nešto što bi možda rezultiralo predstavom koja bi nastala na pozorišnim tehnikama koje se bave ispitivanjem stvarnosti i društvenog momenta, na kojima je poslednjih godina nastalo nekoliko značajnih pozorišnih ostvarenja.
Na aneks pitanje, kakvi su mu studenti i da li bi neke od njih izabrao da igraju u nekoj njegovoj predstavi, Liješević kaže: „Studenti k’о studenti, i dobri i talentovani. Izabrao bih svakako neke od njih za svoje predstave, pa „Galeb” Srspkog narodnog pozorišta pršti od studenata Akademije. I Nikita Milivojević je angažovao svoje studente u nekoliko predstava. Ima tu vrlo nadarene i vredne dece. Evo sada Mia Knežević, čiji je diplomski rad „Nebeski odred” došao na repertoar SNP-a a potom dobio specijalnu nagradu na festivalu u Kikindi, režira u Ateljeu 212.”
Liješević je nedavno u Sarajevu ponovo radio sa Igorom Štiksom, režirao njegov komad „Brašno u venama”… „Prepoznali smo se i sprijateljili tokom rada na „Elijahovoj stolici” 2009. godine. Tada sam prvi put u životu došao u Sarajevo. Tamo sam našao odlične glumce: Admira Glamočaka, Izudina Bajrovića, Mikija Trifunova, Selmu Alispahić… Vrlo zanimljivi susreti, vrlo zanimljiv rad, dosta sam se pre odlaska tamo bavio tom temom… I nekako sam stalno tokom rada imao utisak da mi glumci bolje poznaju komad: imaš situaciju da se glumcu dogodilo nešto identično liku koji igra. Pomislio bi da je to prednost za glumca, ali i ne mora da bude… Zapravo i nije, jer onda glumcu nije potrebna imaginacija, a ona je osnova, tlo po kojem gazi. Glumci i reditelji rade tako što neke likove maštaju. A kad glumac previše poznaje stvari, onda maštanje može da pokrene traumu. Zato sam razmišljao kako uopšte raditi u tom kontekstu. Dugo sam radio sa Štiksom, za koga verujem da je dar u mom životu. Stalno smo se sretali, on je pisao nove i nove verzije posle tih razgovora, a ja sam stalno imao nove predloge za novi rad… On je na to odgovarao, jer se uzdao u pozorišno iskustvo koje ja imam, a on nema. U „Brašnu u venama” pojavljuje se junak koji se posle 20 godina vraća u svoj rodni grad u kojem se sve promenilo, koji više ne prepoznaje, i koji ne prepoznaje njega, trebalo je to jednom replikom dočarati… I, Štiks mi sledeći put dolazi sa replikom: „Niko me nije prepoznao, samo čistač cipela.” Meni to zazvuči banalno, ali prećutim. Na probi, prvi dan, čitamo tekst i kad dođe taj deo, ta replika, svi isto odreaguju: „Jao, čika Mišo!” I ja tek tada čujem da je to poznati čistač cipela, čika Mišo, legenda sarajevska. Nije više živ. Danas na mestu gde je on čistio cipele stoji ploča sa njegovim imenom. Tako sam taj komad zapravo suštinski otkrivao tek dolaskom u Sarajevo.
Tokom celog tog rada bio sam neprekidno pod utiskom susreta, nekih struja koje se susreću… Na primer, uoči odlaska izvukao sam sa police knjigu koju sam dugo hteo da pročitam „Vežbanje azila” Dragana Klaića koja mi je, ispostaviće se, mnogo značila dok sam radio ovu predstavu. Klaić je Novosađanin, jevrejska porodica o kojoj piše Štiks veoma je slična Klaićevoj porodici u čijem se stablu sreću razne nacije i vere, razni jezici, prostori… Poklopile su se još dve stvari: do osamdesetih godina takva porodica bila je prednost, a od sredine osamdesetih godina takva porodica postala je pretnja: to je bio razlog zbog kojeg se raspala Štiksova porodica u komadu i razlog zbog koga je Klaja otišao u inostranstvo”, deo je sarajevskog iskustva Borisa Liješevića.
Predstava u režiji Borisa Liješevića rađena prema tekstu Igora Štiksa „Brašno u venama“, premijerno je izvedena 8. aprila u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR). Bila je to praizvedba teksta koji govori o emocionalnom i ideološkom jazu generacija i suočavanjem sa prošlošću kao bitnim segmentom budućeg života. Uloge u predstavi tumače Miki Trifunov, Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Selma Alispahić i Jasenko Pašić. Dramaturgiju potpisuje Dubravka Zrnčić-Kulenović, scenografiju Vedran Hrustanović, kostimografiju Lejla Hodžić, dok je autor muzike Duško Šegvić. Ovo je koprodukcija SARTR-a i Internacionalnog teatarskog festivala MESS – Scena MESS.
To sve je, dakle, bilo, a šta će biti u skorije vreme? „Režiraću predstavu „Peti park” u Bitef teatru, a za Belef na kome će biti premijerno igran. Radi se o parku na Zvezdari koji je bio jako važan deo svakodnevnog života tamošnjih stanovnika. Grad ga je onda u jednom trenutku prodao investitoru i pretvorio u građevinsko zemljište. Posekli su kedrove koji su tamo bili… Građani su onda počeli da se bune i organizuju, da brane teritoriju, da brane svoj život. Tri godine je trajala ta borba, mnogo se o tome pisalo i investitor je na kraju odustao od gradnje. To je za mene jedinstven primer građanske solidarnosti, mislim da je to važna tema za budućnost. Danas nekako u toj sveopštoj zbrci, a to primer ovog parka pokazuje, sve što mi pamtimo kao javni interes postaje privatna svojina, javnim interesom proglašavaju se gluposti, treba poverovati da je u interesu građana nešto što nije – to je priča ovog vremena. Investitor se tu borio kapitalom i novcem, a građani time da nešto što je kupio legalno zapravo ne može biti njegovo jer je javno dobro pa samim tim i nije legalno. Ne mogu se mesta javnog okupljanja pretvarati u betonske objekte. I zato me se to jako tiče”, kaže Liješević.
S.Miletić