Piše: Miloš Latinović, direktor Bitefa
Hronologija trogodišnjeg kuvanja
Pošavši od grdno neprijatne apsolutne autsajderske pozicije uslovno (mada smo se svi znali iz viđenja) nepoznatog čoveka koji je dekretom stigao na najznačajnije mesto elitne prestoničke ustanove, pri tome još iz duboke (skoro sibirske) provincije, pravo je čudo da sam uz „ganutljiv i topao, ljudski“ prijem medija, bezrezervne „podrške“ beogradske kulturne čaršije, promena i odnosa snaga u politici, dospeo do ovog dana, u kojem pišem epistolo, kao direktor Bitef teatra koji organizuje 50. Bitef festival.
Bilo je to ovako: probudio sam se jednog jutra kao direktor Bitef teatra (fudbalisti kažu da su taj dres sanjali od najranijeg detinjstva), a ostao bez biografije (sačuvana je u medijima samo odrednica o političkom angažmanu), i s najružnijom mogućom fotografijom u novinama i duhovitim komentarom da ne razlikujem Bitef od bifteka. Sve to je bilo netačno, posebno ovo da ne razlikujem Bitef od njegovog „mesnog visočanstva“ koje mi je uzgred omiljeno jelo. Ali to sam znao, jer uzurpiranje trajno i jasno obeležene teritorije podrazumeva da snosite i određene posledice. Pojedu vas lavovi ili vi, možda, njih pripitomite.
Tako su prošla prva tri meseca.
Pred 48. Bitef festival bio sam srećan, jer mi je tog septembra bio pedeseti rođendan i prvi fistival u čijoj organizaciji učestvujem. Jovan Ćirilov je bio živ i njega sam, sasvim normalno, doživljavao kao svog. Bodrio me je često i cenio moju spremnost da ne sitničarim oko nekih njemu važnih stvari. Bio je to dobar festival. Interesantan i inspirativan. Mada sam odmah osetio „hladan čelik“ političke netrpeljivosti zbog rasporeda sedenja na otvaranju. No, to je bilo normalno jer novi još nisu navikli na prve redove, a starim se nije pomeralo. Ribali su me malo, ali, bože moj, publika je bila zadovoljna. Ostali se malo ljute, pa ih prođe.
Prošlo je još tri meseca. Godinu dana provedoh s Bitefom.
Verovao sam iskreno da sam još uvek ovde jer sam sve poslove obavljao vođen devizom, meni dragog i uvek potaman, zbog pameti i gabarita, Vinstona Čerčila koji je stvar definisao ovako: „Tajna uspeha u životu nije da čovek radi ono što voli već da voli ono što radi.“
Radio sam i tako je prošlo još šest meseci.
Kada smo za predstavu Život stoji život ide dalje Filipa Vujoševića u režiji Jelene Bogavac na Sterijinom pozorju dobili dve nagrade, bilo mi je jasno da ono što smo, u besparici, pokušali na početku nije bilo pogrešno. Kao što nije bilo pogrešno uložiti trud i pokazati da niste tu da biste nešto ukidali, kako su oni što se došaptavaju sa zvezdama predviđali Bitef dens kompaniji. Ne samo da ih nismo ukinuli nego smo za godinu dana postali centar okupljanja nezavisne scene u Beogradu. Otvorili smo vrata svima. Bitef i pripada svima, ali avaj, opet nije dobro, jer oni koji nisu došli odmah su nas optužili za nedostatak jasnog koncepta, repertoarske politike, žanrovske jasnoće, strategije koja nagoveštava „pravce razvoja“, kao da je sve to definisana stvar u srpskom pozorištu.
Tako je prošla godina i počeo sam krajičkom duše da sumnjam kako je vreme prilagođavanja i prihvatanja prošlo.
Bitef festival, broj 49, protekao je u sećanju na Jovana Ćirilova, uz brojne finasijske tegobe i pretnje s osmehom da će s njegovim osnivačem otići i njegovo čedo. Ipak, to se nije dogodilo, mada su neki, čak i sa zaduženjima u Bitefu, to pokušali da pomognu. Anja Suša, selektorka Bitef festivala, podnela je veliki pritisak i uradila dobar posao. Već tada je rekla da joj je dosta takvog odnosa prema Bitef festivalu i da će razmisliti da li će dalje raditi selektorski posao. Nisam je podržao u toj nakani, ali sam je apsolutno razumeo. Nisam se nikome žalio, direktori kulturnih ustanova i ne mogu to da čine. Svi od njih beže kao od kuge.
Dve godine je prošlo, a pred nama je bio jubilej – 50. Bitef festival.
Ivan Medenica postao je umetnički direktor, a Anja Suša je pristala da jubilarnom selekcijom završi svoje druženje s Bitef festivalom. Grad je podržao festival i dao novac za svetski Kongres pozorišnih kritičara. Ministarstvo kulture povećalo je iznos od prošle godine. Delovalo je da smo u dobroj prilici, ali ambicije Bitef festivala su uvek najveće. Opet smo u minusu.
Biće ovo veliki i značajan festival. To se oseća u vazduhu. Naravno biće onih kojima se nešto neće svideti, biće za neke i nečega što nije „bitefovski“, ali „sve je to normalno“ i ja, ponovo pronalazeći Čerčila, mogu samo da kažem: „Ne zameram kritici čak ni kada se zbog oštrine za neko vreme rastaje sa stvarnošću.“
Tri godine je prošlo.
Idemo dalje. Ili možda – ne. Da li je moguće danas bilo šta predvideti?