Putopisne beleške
Piše: Dijana Milošević
Poziv u Berlin stigao je od Asocijacije dramskih pedagoga Nemačke, koji su svoju konferenciju zapravo organizovali u malom mestu pored Berlina, gotovo predgrađu, Ebersvalde. Ebersvalde je inače poznat po prvom svetskom prenosu radio-koncerta 1923.godine.
Tema konferencija je goruća tema kako u Nemačkoj, tako i u Evropi, a to je rad sa migrantima, tj. izbeglicama. Trodnevna konferencija istraživala je načine rada koje teatar može da ponudi ovim ljudima na temu njihove integracija u društvo i obuhvatala je prezentacije, radionice i predavanja. Teatar je umetnost koja ima prednost da se odvija sada i ovde i uključuje žive ljude koji u trenutku dele prostor, sučeljavaju svoja mišljenja, imaju mogućnost da na kreativan način izraze ono što ih se duboko tiče, u sigurnom okruženju. Upravo ta specifičnost teatra pokazuje se kao neprocenjivo vredna u radu sa osetljivim grupama kao što su migranti, jer se komunikacija uspostavlja nezavisno od jezika, i govorom tela i pokretom, kao i drugim elementima, mogu da se iskažu traumatični momenti iz nečijeg života i da se transformišu u nešto sa čim se može nastaviti život.
Ovo je bila i prava prilika da se predstavi projekat DAH teatra „Ne/Vidljivi grad“, koji se bavi upravo slavljenjem multikulturalnosti. Bilo je lekovito učestvovati u razgovorima gde su se iznosila različita mišljenja, bez negativne energije i ljutnje, gde su ljudi pažljivo slušali svačije mišljenje i ako se nisu slagali, izlagali su svoje argumente bez jeda – primer demokratskog odnosa u društvu, nešto što je nažalost još uvek daleko od kulture javnog govora kod nas. Zanimljivo je, takođe, da u Nemačkoj gotovo svi institucionalni teatri imaju zaposlene dramske pedagoge koji vode različite programe, kako za decu i mlade, tako i za posebne grupe u zajednici. Tako, na primer, čuveni teatar Šaubine u Berlinu ima odsek koji se bavi edukacijom i saradnjom sa različitim grupama u gradu. Ovo je model koji bi uz malo sredstava mogao da se primeni i u našim institucionalnim pozorištima, gde bi se teatri više uključili u zajednicu, na taj način proširili i povećali broj gledalaca, a profesionalci koji uspešno spajaju pedagogiju i pozorište našli svoje mesto.
Drugi deo putovanja sam provela baš u Berlinu, gde je bilo teško izabrati šta pre videti od fantastične kulturne i pozorišne ponude. Svakako nije smela da se propusti izložba o Pini Bauš i njenom Tancteatru iz Vupertala. Izložba, traje do 9. januara, postavljena je u ogromnom prostoru Martin Gropius muzeja i predstavlja fascinantni prikaz rada jedne od najznačajnijih svetskih koreografkinja koja je prva premostila granicu između plesa i teatra skovavši i nov naziv „plesni teatar“. U centralnom delu ogromnog prostora rekonstruisana je do detalja bioskopska sala iz Vupertala, gde je Tancteatar probao i gde su nastale najčuvenije Pinine koreografije. Pina Bauš je iznenada napustila ovaj svet 2009. godine, ali članovi njene kompanije i dalje igraju njene originalne koreografije. U rekonstruisanom bioskopu, u okviru izložbe, u jednom klasicističkom tamnozelenom prostoru, članovi njene kompanije su svakoga dana držali besplatne radionice za posetioce, tako da sam slušala muziku i njihove glasove dok sam obilazila izložbu postavljenu oko rekonstruisanog bioskopa. Izložba se sastojala od mnogih dokumenata, fotografija, predmeta koji su svedočili o ovoj izuzetnoj umetnici, ali najuzbudljivija su bila ogromna platna po celom prostoru, gde su se projektovali inserti iz njenih predstava. Posebno dirljivo bilo je videti snimak same Pine Bauš, očigledno već u poznim šezdesetim godinama, kako igra svoj solo, na praznoj sceni, na čiji se zadnji zid projektovao snimak džinovskih ribica u najfantastičnijim bojama kako plivaju okeanom. Pinini pokreti, nekada u saglasju sa njihovim plivanjem, nekada u potpunom kontrastu, govorili su nam o lepoti, o krhkosti, ali i snazi života posvećenog umetnosti. Života sa svrhom: „Plešimo, plešimo, inače smo izgubljeni!“ (Pina Bauš).