Piše: Sanja Krsmanović Tasić
Gledalac širom otvorenih plavih očiju netremice prati vitke izražajne ruke performerke koja nežno dodiruje vrhove njegovih bosih nogu, a zatim nevidljivu nit vuče do crnokose gledateljke koja leži na sunđerastom podu i sama maše rukama.
Smirujuća muzika ispunjava prostor koji liči na meki iglo, na utrobu ili čauru.
Publika ove neobične predstave/performansa/instalacije ima od tri do osamnaest meseci. U prugastim benkicama, suknjicama ispod kojih vire pelene, doterani za izlazak, reaguju spontano: neko se dosađuje, neko zainteresovano prati pokrete igračica, neko se više zanima za ostalu publiku, kao i za svoje pratioce, uglavnom uzbuđene majke, u čarapama i plavim plastičnim nazuvcima.
Predstava je „Bejbispejs”, a autorka Dalija Aćin Thelander. Zanimljivo je pratiti kako se razvijao koncept od prvih pokušaja, vrlo uspešnih, bogatih u vizuelnim rešenjima živog crtanja na grafoskopu „Knjige lutanja”, namenjenu malo starijoj publici, preko „Nekih vrlo važnih stvari” do ove najnovije, izvedene u Galeriji HUB 12 svakodnevno, od 16. do 19. januara.
Prethodne dve su izvedene u Malom pozorištu „Duško Radović” i obe su dočekane sa velikim entuzijazmom mlade publike i njihovih roditelja . Predstava „Bejbispejs” je do sada najsvedenija, a publika sve mlađa.
Suzan Osten, čuvena švedska rediteljka je 2008. godine na festivalu Bitef beogradskoj (najmlađoj) publici prvi put predstavila koncept „Bejbi-drame”. Dragoceno je i važno da se neko prihvatio velikog rizika u istraživanju još neslućenih granica percepcije umetnosti u najranijem periodu ljudskog odrastanja. Isto tako dragoceno za ovu sredinu je da se neko posvetio „bejbi-drami”, stavljajući tako našu zemlju u elitno društvo „novih pozorišnih tendencija”, sintagme koja već odavno definiše Bitef.
Fantastičan prostor oblih linija, tila, sunđera, beline ispunjava umetnosti koja je interaktivna, apstraktna, a opet puna značenja. Komunikacija nasmejanih i vrhunskih igračica Ane Ignjatović Zagorac i Milice Pisić sa mladim bićima je taktilna, suptilna, a opet ostavlja traga. Postoji nešto iskonsko i važno u tom jednostavnom ljudskom kontaktu, koji nije između bebe i poznate osobe, već između bebe i umetnika. Nešto što je teško opisati rečima, a uvek postoji u dobrim predstavama, bez obzira na uzrast gledalaca i sam stil ili žanr predstave.
Promaklo je nekoliko propusta koji su kvarili opšti utisak. Pre svega, trebalo je majkama zabraniti unošenje mobilnih telefona, jer je pored fotografkinje, koja je tu bila po službenoj dužnosti, pažnju odvlačilo neprestano slikanje što su neke majke činile tokom čitave predstave. Drugi propust je što je sam prostor auditivno porozan, pa se pričanje telefonima, ćaskanje očeva koji su čekali i drugih koji su ulazili u galeriju, neprestano čuo i činio da se muzika koju je komponovala Anja Đorđević, kao i poezija koju je napisala Maja Pelević, a „Glas” joj dala Vladislava Đorđević jedva čuju. Umesto da se transponujemo u neku drugu realnost sa malim gledaocima, imali smo utisak da se nalazimo u javnom prostoru.
Inače, novi projekat Dalije Aćin Thelander „Bejbi spejs” zasnovan je na njenom koreografskom iskustvu i istraživanju u oblasti izvođačkih umetnosti namenjenih najmlađoj publici. „Bejbi spejs” je namenski kreirana koreografsko-ambijentalna instalacija unutar koje se odigravaju plesne predstave i radionice za bebe od tri do 18 meseci i njihove roditelje i staratelje.
Ova nesvakidašnja koreografska instalacija biće predstavljena u Japanu u okviru serije predavanja kojim će Dalija Aćin i predsednica Udruženja za razvoj pozorišta za decu i mlade ASITEŽ Srbije Diana Kržanić Tepavac upoznati japanske kolege sa aktuelnostima i praksama u pozorištu za najmlađi uzrast, posebno sa pozorištem za bebe u svetu. Desetodnevnu turneju u Japanu organizuje Japanska unija pozorišta za decu i mlade (Japan Union of Theatres for Children and Young People – JIENKYO), u saradnji sa ASITEŽ Srbije, uz podršku Ministarstva kulture Japana.