Bife kao deo povesti
Piše: Aleksandar Milosavljević
Nema sumnje da bi Caci Mihailović bolje od mene svedočio na ovu temu, jer je jedan od stubova Ateljea i antologičar anegdota o životu ovog teatra. A one katkad o pozorištu kazuju više od zvančnih povesti. A verovatno se najviše Cacijevih priča događa u slavnom Ateljeovom Bifeu.
Sticajem okolnosti (koje nemaju veze s pozorištem) dobar deo mladosti sam proveo odmah pored Ateljea, u „Srpskoj kafani“, i tamo skoro nikada nisam sreo Radmilovića ili Aligrudića (sedeli su u „Brionima“ ili „Boki“), ali jesam Batu Stojkovića, Miru Banjac, Gagu Nikolića, Boru Todorovića, Zorana Ratkovića, Cecu Bojković, Mucija Draškića, Taška Načiča… Pokatkad, mada retko, i čika Butka. Ateljeovci su viđani i u drugim ugostiteljskim objektima, no to su mahom bila mesta njihovog javnog prikazivanja. Prostor njihovog istinskog kafanskog života bio je Ateljeov Bife. Saznao sam to docnije, kad mi je Mira Trailović dozvolila da gledam probe u Ateljeu.
Naravno, ona me nije poslala u Bife, ali sam ja tamo dospeo prateći glumce u pauzama i nakon proba Dekamerona 81 u Čulijevoj režiji, te Audijencije i Vernisaža, Havelovih jednočinki koje je radio Muci. Vođen znatiželjom, svojstvenom mladosti, našao sam se na mestu podjednako uzbudljivom kao što je pozornica. Svega je tu bilo, a najpre ateljeovskog ludila! Ne od pijanstva (premda se i te kako pilo) no ludila esencije autentičnog beogradskog kafanskog duha utemeljenog na intelektualnoj raskoši danas preminule prestoničke boemije.
U Bifeu su bili svi za koje sam znao da nešto znače u prestoničkom intelektualnom životu, a i mnogi čiji ću pomenuti status tek da ustanovim. Pre svih, tamo je bio Mihiz. On je „predsedavao“, a uz skute su mu sedeli ostali. „Igra“ je bila prozirna, ali komplikovana. Razgovori su, naime, bili „minska polja“ i vazda su podrazumevali hod po ivici noža. Učesnici su morali strogo da vode računa o jednostavnim pravilima: glupost i hvalisanje nisu tolerisani, duhovitost se podrazumevala, kao i spremnost da se otrpi štos na vlastiti račun, a posebno je na ceni bila umešnost samoironije. Sve bi to bilo jednostavno da „igra“ nije bila začinjena kockarskim elementima – kontrom, rekontrom i supkontrom, što je naizgled obične razgovore pretvaralo u antologijske dosetke. Prisutni su se delili na učesnike, kibicere i gubitnike, s tim što niko nije znao kada će se, volšebno, naći u roli učesnika. Svakome bi, međutim, postajalo jasno kada je (i zašto) zaslužio ulogu gubitnika. U tom kontekstu alkohol nije bio od presudnog značaja, ali je imao smisao začina, jednog od elemenata koji učesnike stavlja na probu: s jedne strane razgoreva duh, a s druge predstavlja zamku.
Sećam se da sam jednog prepodneva u separeu Bifea, danas označenom kao „F odelenje“, zatekao tada mladog reditelja, gosta iz jedne od republika SFRJ. Umoran od ateljeovske „igre“ spavao je u ćošku. Nije izdržao. Ne (samo) alkohol no pre svega atmosferu.
U Bife je mogao ući bilo ko, ali tamo nije mogao svako da opstane. Pristupnica se sticala polaganjem prijemnog ispita čiji program nije bio unapred formulisan nego je ad hoc formiran, na osnovu raspoloženja i ćefa prisutnih, po principu improvizacije, a na temalju spontane procene ko može (a ko nije spreman) da pristupi ovoj specifičnoj pozorišnoj igri. Tu su kroz čuvene mihizovske pro et contra rasprave i katkad „masne“ ateljeovske šale regrutovani „članovi“, ali su tu vršene i pripreme budućih i tekućih pozorišnih projekata. U Bifeu su održavane i (neformalne) probe, a tu su, uz šank, nastale i neke antologijske uloge. Kao u kakvom kolopletu tu je formiran slavni duh Ateljea kao mera stvarnosti ovog pozorišta i nezaobilazni deo šarma beogradske intelektualne čaršije. Nimalo, međutim, nalik onom iz Kluba književnika ili obližnjeg „Bermudskog trougla“.
Znala je sve to mudra Mira, pa i kada bi pretila zatvaranjem Bifea ili ukidanjem alkohola. Bio je to deo njene igre s ateljeovcima. Svesno podržavanje mita. Poigravanje stvarnošću koju je kontrolisala i kojom je upravljala. Za tu njenu fintu znali su, dabome, i oni iz Bifea, prihvatajući situaciju na teatarski način. Kao igru.