Razgovarala: Snežana Miletić
Energična i odvažna, odlučna i otvorena, vrlo direktna, takva je Alja Predan, umetnička direktorka „Borštnikovih susreta”, festivala nacionalne slovenačke drame, koji se svake godine s jeseni održava u Mariboru. Nedavni susret na ovom festivalu bio je prilika da govori o ovom festivalu koji vodi od pre nekoliko godina, a kojem je udahnula novi život…
„Borštnikova srečanja” su deo celine Slovenskog narodnog gledališča Maribor. Da li to olakšava posao organizovanja festivala ili ga usporava, obzirom da je pozorište ipak državni aparat? Je li takva vrsta sublimacije zapadnoevropska praksa?
Kada sam pre pet godina bila pozvana da preuzmem umetničko vođenje „Srečanja”, ustanovila sam da festival u stvari nema statut. Organizovalo ga je pozorište u Mariboru – i to je bila jedna rečenica i to u statutu teatra. Tako je išlo sve od 1966. godine, kada je „Borštnikovo srečanje” osnovano. Pozorište se – s jedne strane – naravno Festivalom ponosilo, a sa druge smatralo ga je crnom ovcom. U teoriji sam, dakle, imala dve mogućnosti: ili da pokušam Festival osamostaliti ili ga formalno pripojiti pozorištu – ali pod izvesnim uslovima. Prva opcija je otpala, jer je država 2009. već počela sa opakim merama štednje i za to nije bilo nikakve šanse. Tako da mi je ostala samo druga opcija. Festival je formalno postao nezavisna jedinica SNG Maribor, s jednom bitnom razlikom. Dok umetničke direktore drugih samostalnih jedinica, dakle Drame, Opere i Baleta, imenuje generalni direktor Pozorišta, umetničkog direktora Festivala imenuje direktno ministar kulture. Tako smo sprečili incestuoznost, odnosno mogućnost uticaja jednog pozorišta na programiranje svenacionalnog festivala.
Konkubinat je – s jedne strane – dobar, ne plaćamo ured, najam pozorišta za vreme Festivala, imamo zajedničko računovodstvo itd, a s druge je – kompromis. Festival, kao najmanja samostalna jedinica, mora se u mnogim stvarima prilagođavati Pozorištu. Ponekad malo pukne – ali to je u konkubinatu normalno.
U zapadnoevropskim zemljama ne znam za takve sublimacije, to je ostatak socijalističkih bratstava. Tamo su festivali nezavisni i imaju normalne dogovore sa svim pozorišnim kućama i drugim izvedbenim prostorima da ih rentiraju i sa njima sarađuju.
Reklo bi se da su Pozorje i Srečanja – braća po materi, bar kada je koncept u pitanju. Na koji način, ako uopšte koriste, mogu biti korisna iskustva jednih i drugih – jednima i drugima?
Pozorje i Borštnikovo su izvorno braća po ocu, rekla bih. Pozorje je izvorno bila smotra najboljih predstava nastalih na osnovu domaće (u to vreme jugoslovenske) drame, a „Borštnikovo srečanje” je, na početku, bio susret slovenačkih pozorišta, a kasnije festival najboljih predstava nastalih u slovenačkim pozorištima i nezavisnim grupama – bez obzira na izvor dramskog teksta.
Kad sam preuzela Borštnikovo odlučila sam ga još i internacionalizovati. Zadržala sam staru šemu takmičarskog i propratnog slovenačkog programa i dodala mu međunarodni deo „Mostovi” i međunarodni „Fokus”. Za „Mostove” svakako su me inspirisali pozorijanski „Krugovi” koje je smislio i uveo Ivan Medenica.
Da li smo mi na bilo kakav način inspirisali Pozorje – ne znam. Neko vreme smo vrlo dobro sarađivali, trebalo je čak da dođem u Novi Sad i imam prezentaciju obnovljenog Borštnika, a onda je sve palo u vodu.
Šta mislite, da li regionalni festivali poput MESS-a, Bitefa, Gavelinih večeri, MOT-a, Vojdana Černodrinskog… pokrivaju sve pozorišne mogućnosti regiona, da li imaju dobre koncepte? Kako su Borštnikovi pozicionirani u odnosu na njih?
Festivali koje spominjate su različiti po konceptima i misijama. Osnovno poslanstvo Borštnikovih susreta ostaje nacionalni program. Sve ostalo su njegove dodatne aktivnosti. Imati nacionalni šoukejst sa skoro pedesetogodišnjom tradicijom je u stvari privilegija. Mnoge evropske države su to u devedesetim godinama tek započele, kako bi popularizovale svoje pozorište u inostranstvu. Mi smo to isto uradili na Borštniku samo sa nekoliko godina zakašnjenja.
Naravno, da Slovenija ima međunarodni pozorišni festival formata Bitef ili MESS, onda bi se naši „Mostovi” našli pod znakom pitanja. Tada bi imalo smisla vremenski povezati oba festivala i time omogućiti ljubljanskoj i mariborskoj publici da vidi dobre inostrane predstave.
Koliko imate uvid, gde su ovi naši regionalni festivalu u tom, ne sadržajnom, već repertoarskom smislu, u odnosu na nemačku scenu, britansku, norvešku, češku…
Svaka evropska zemlja ima puno različitih festivala. Festivalizacija je trend koji je započeo već pre više od dvadeset godina. Razlozi za to su brojni, neću ih ovde nabrajati, moj dragi prijatelj Dragan Klaić je tom fenomenu posvetio dobar deo svog života i rada. Velike, bogatije ili pozorišno renomirane zemlje imaju drugačije festivale od manjih, siromašnih i manje poznatih. Koncept grada-festivala recimo, kakav imaju Edinburg, Avinjon, Salcburg, Beč itd. imao je u našem regionu samo Dubrovnik ali ga je na žalost zamenio za koncept grad-restoran.
Nemci imaju nekoliko važnih, manjih festivala, isto tako Poljaci, Norvežani su najpoznatiji po Ibzenovom festivalu, Šveđani po svom bijenalnom šoukejsu, Portugalci imaju Almadu, Španjolci odnosno Katalonci A-Portadu, Grek, Festival d’otonjo itd. Naš region je u devedesetim godinama došao do nekolicine novih festivala. Uglavnom su svi manjeg formata, retki od njih su specijalizovani i dobro profilisani, kod nas je na primer to „Mesto žensk” (Grad žena).
Stalno slušamo od iskusnijih pozorišnih ljudi kako su festivali ranije imali i humaniji pristup glumcu, u tom smislu da su imali vremena i prilike jedni druge da gledaju, razmenjuju iskustva. Danas to zbog finansija nije moguće. Čemu onda, sem stručnoj pozorišnoj praksi, služe oni danas?
To stalno slušam i ja. I odmah se setim neke emisije, koja je na slovenačkom radiju išla godinama, i godinama je pričala o ratnom periodu. Zvala se: „Sećate li se, drugovi?” Mi smo tada bili mladi i nismo mogli da verujemo čemu to podgrejavanje prošlosti non-stop. To oko druženja danas i nekad je potpuno isto. Kao da neki ne shvataju da vreme leti i to ne više munjevitom, nego nadzvučnom brzinom. Druženja, jelo, piće, vreme koje staje – sve za državne pare – sve je to davna socijalistička prošlost. Mi smo se odlučili za drugi model, za drugačiji put, naš tempo i ritam diktira novac i bilo bi vreme da se to već jednom shvati. Da li je to lošije ili bolje neću da sudim, ali to je fakat. A čemu služe festivali? Pre svega publici i struci, zar to nije dovoljno?
Publika i kako je zaintrigirati, dovesti u pozorište, privoleti da gleda i ono što nije puka zabava, to je danas priličan problem, bar kod nas ovde. Ko je publika „Borštnikovih susreta”? U tom smislu i pitanje, šta zanima pozorišnu publiku u Sloveniji, koje teme ih se tiču? Da li ih zanima tzv. poetizovano pozorište, svo u metaforama ili ih intrigira političko, postdramsko, direktno?
Publika na „Borštnikovim susretima” je najbolja publika na svetu. Ta neverovatna tradicija posećivanja festivalskih predstava je izuzetna. Ima ljudi – i to ne mali broj – koji vide sve predstave. A dobro znate da su kod nas na festivalu svaki dan najmanje po tri predstave. Imamo i mnogo mlade publike zahvaljujući tome što sam pre pet godina pozvala studente ljubljanske Akademije da budu aktivno prisutni na Festivalu. Svoje produkcije igraju u mariborskom studentskom kampusu, jer sam htela da imaju lokalnu studentsku publiku. Na početku nije bilo skoro nikog, danas za svaku produkciju unose dodatne stolice.
A ako me pitate za slovenačku publiku uopšte – odgovor je kompleksan. Slovenija ima tradicionalan pretplatnički sistem, koji još uvek funkcioniše. Pozorišta imaju različit broj abonenata koji se pretplaćuju na celogodišnji program, a uz to još i publiku koja dođe direktno na blagajnu. Interesi publike takođe su različiti. Ali mislim da pozorišta ili grupe finansirane javnim sredstvima ne mogu podilaziti ukusu publike i spustiti se na isključivo komercijalni nivo. Ipak, publiku ne smemo potcenjivati, ljudi hoće da čuju sa bine i nešto ozbiljno ili nešto što ih dodirne, ne samo puku zabavu.
Kada gledate sve te predstave po festivalima, primećujete li trenutno začetak nečeg novog možda, neke nove poetike, neke nove struje?
Ne primećujem, mada pratim puno, ali toga novog – ako uopšte i postoji – premalo je.
Šta su opasne stvari regionalne pozorišne prakse, šta se mora iskoreniti – jer opasno podriva i ugrožava pozorište? Neko kaže da je postdramski pravac smrt teatra u onom uobičajenom smislu, drugi pak ne vole direktan upliv prerealnog ili hiperrealnog života na scenu u tom tzv. političkom pozorištu… Treći misle da stalni ansambli vode ka propasti teatra kao umetnosti…
Mislim da niko u regionu do sada nije sproveo sistemske promene na području kulture, odnosno pozorišta. (Ispravite me ako nisam u pravu). Mi u Sloveniji barem nismo. Postoje opasne struje koje hoće da se ansambli demontiraju. To mislim da je pogubno. Pogledajte zemlje bez repertoarskog tipa pozorišta, pa ćete videti kako se i gde kotiraju. Naravno, rigidan sistem naših pozorišta treba da se koriguje. Recimo, zapošljavanje svih redom na neodređeno vreme. Treba da se koriguje i sistem po kojem umetnički direktor nema mogućnost da dovede svoj najuži tim i da zameni barem neki procenat glumačkog ansambla. Treba da se razmisli o večitim mandatima vodstvenih struktura. Treba da se misli o edukaciji tih struktura i njihovom regrutiranju. Puno toga postoji što je sistemski netaknuto već više od pola stoleća.
S druge strane: tvrdnje o takvoj ili onakvoj formalnoj ili sadržinskoj vrsti teatra koja je za branšu uništavajuća, po meni je čin nedemokratskog pogleda na svet. Neka žive postdramsko, poetičko, hiperrealističko, agitacijsko političko pozorište, performans i svi drugi oblici. Hvala Bogu da umetnici misle i reflektiraju svet na različite načine. Bila su vremena – i to ne tako davno – kada je u umetnosti bio zapovedan samo jedan pravac. I zna se gde i kako su te zapovedi i ta vremena završila.
Ko vam je najitringantnija pozorišna ličnost regiona i zašto?
Hm. To je najteže pitanje. Ne zato što neću da izdvojim neko ime, nego zato što za mene ne postoji jedna „naj” osoba. Ne palim se na nikakav kult. Ima puno pozorišnih ljudi za koje gajim ogromno poštovanje i to baš u svim delovima regiona (kako užasno benigna reč za bivšu Jugu, kao da se nje sramimo!). Tako da bi bilo nefer da izdvojim samo jednu ličnost. I kad bi me pitali ko je najseksi muškarac u regionu, teško bih se opredelila za jednog.