JUBILARNE DUBROVAČKE LJETNE IGRE

 BAŠTINE PROŠLOST, HRANE  SE BUDUĆNOŠĆU

Podizanjem festivalske zastave Libertas, uz stihove „Himne slobodi” 10. jula ispred crkve sv. Vlaha otvorene su jubilarne 65. Dubrovačke ljetne igre, koje su tradicionalno trajale do 25. avgusta. Tokom 47 dana, na gotovo dvadeset ambijentalnih lokacija, više od 2000 umetnika iz čitavog sveta izvešće oko 80 dramskih, muzičkih, baletskih, folklornih i drugih programa. Premijerni dramski program 65. Igara počeo je 25. jula Šekspirovim „Romeom i Julijom” u režiji Jagoša Markovića, koji je jednu od najlepših ljubavnih priča smestio u renesansni letnjikovac Skočibuha na Boninovu, želeći ne samo da obeleži 450. godišnjicu Šekspirovog rođenja, već i da podseti koliko je vredna ljubav i koliki je greh mržnja. Držićeva najpoznatija i najizvođenija komedija „Dundo Maroje” u režiji Krešimira Dolenčića premijeru je imala 9. avgusta na Držićevoj poljani. Dolenčićev „Dundo” – 2014. godine postavlja aktuelna pitanja o očevima i deci. Legendarni Vojnovićev „Ekvinocij” u režiji Joška Juvančića i izvođenju Festivalskog dramskog ansambla i ove je godine bio na programu pokazujući svetu vrhunce dubrovačkog ambijentalnog teatra. Studentski teatar Lero gostovao je sa svojim najnovijim projektom „Pomrčina” nastalom prema zapisima Ruđera i Anice Bošković, što je ujedno i prva inscenacija njihovih zapisa u hrvatskom teatru ikada.

Ivana Medo Bogdanović

Ivana Medo Bogdanović

Dubrovčanka Ivana Medo Bogdanović ravnateljica je (direktorka) Dubrovačkih ljetnjih igara od 2013. U Igrama je još od 2005. godine, u tom intervalu bila je voditelj Ureda za odnose sa javnošću i marketing. Završila je engleski i francuski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru, a svoj diplomski rad branila je na pariskoj Sorboni. Diplomu praktičara odnosa s javnošću stekla je u Zagrebu, na Londonskoj školi za odnose s javnošću. Na Sveučilištu u Dubrovniku stekla je zvanje magistra struke odnosa s javnošću. Za „Ludus” je govorila neposredno po okončanju jubilarnih 65. Dubrovačkih ljetnih igara…

Pre nekoliko dana okončali ste jubilarne Igre, s kakvim se planovima, idejama i konceptom okrećete ka kreiranju narednih? Imate li već sada možda nešto konkretno za naredne Igre, neki tekst koji ćete raditi?

Igre se neće daleko odmicati od svojih osnovnih programskih ideja, a to je njegovanje baštine uz iskorake u suvremenost te ustrajanje na ambijentalnosti, naročito u dramskom programu. Ideja je svakako i suodnos lokalnog – nacionalnog – inozemnog u drami, glazbi, plesu ili likovnoj umjetnosti. Igre su oduvijek bile mjesto stvaranja i stjecište hrvatskoga i svjetskoga duha i kulture i nadam se da će tako biti i za stotu obljetnicu. Još vam ne mogu reći konkretne naslove za iduću godinu, ali naravno da umjetničko vodstvo u ovom trenutku upravo donosi takve odluke s obzirom da su u tijeku prijave programa za narednu godinu. Program ćemo tradicionalno prezentirati početkom veljače 2015.

Kako se uopšte pravi repertoar tako složenog festivala koji u svom korpusu ima i muzički, i plesni, i filmski i književni deo, a poznat je iz nekadašnjih vremena najviše po svom teatarskom programu?

Ministarstvo kulture RH odabire umjetničkog ravnatelja / ravnateljicu na mandat od dvije godine koji odabire svoje suradnike i zajednički prezentiraju program Festivalskom vijeću. Program se bira na osnovu poziva Igara umjetnicima i vrlo se često velike svjetske zvijezde dogovaraju i po dvije godine unaprijed. Jedini koncept kojeg se umjetnički ravnatelji moraju pridržavat je koncept izvrsnosti, jer DLJI nisu festival koji može 45 dana imati samo barok ili bilo koji drugi pravac. Igre su festival koji prikazuje razne žanrove, ali samo najbolje unutar toga. Nakon što se odaberu dramski naslovi, redatelji, orkestri… slijedi proces pravljenja kalendara s obzirom na iznimnu tehničku i organizacijsku zahtjevnost Festivala. Treba osamdeset izvedbi pametno rasporediti u 45 dana te pritom razmišljati o logistici, prodaji i slično.

Ove godine ugostili ste najrazličitiji dijapazon gostiju, od Aleksandra Barika, Željka Lučića, Jagoša Markovića do Šerbedžije i Dedića… Šta je bilo najgledanije, ko je danas zapravo publika DLJI, jesu li to mahom Dubrovčani ili su i stranci deo cele te priče? Voli li više spektakularnog i poznatog Radeta Šerbedžiju, svoju držićevsku tradiciju ili eksperimente kakvi su bili „Medeja” i „Dantonova smrt”? Kakva je struktura publike, jer se verovatno menja i ona, pošto se menja sve, radite li kakva istraživanja na tom planu?

"Dundo Maroje"

„Dundo Maroje“

Već sedam godina istražujemo našu publiku na način da radimo ankete na izvedbama i dosad se skupio prilično reprezentativan uzorak. Postoje velike razlike u strukturi publike na dramskom i na glazbenom dijelu programa. Više od 70 posto publike na glazbenom dijelu programa su stranci (Velika Britanija, SAD i Francuzi ponajviše), dok je u drami više od 80 posto domaće stanovništvo, ponajprije lokalno. Posljednje dvije godine imamo titlove na engleskom za neke dramske predstave, pa tu očekujemo porast stranaca. Rezultati istraživanja pokazuju da su posjetitelji mlađe do srednje životne dobi koji troše oko 200 kn mjesečno na kulturna događanja (70 eura strani posjetitelji) te koji u većini imaju sveučilišni stupanj obrazovanja. Otprilike 25 posto publike redoviti su posjetitelji, dok je 75 posto publike po prvi put na našim izvedbama. Cilj je, naravno, imati vjernu publiku, ali i pridobivati novu. Kad govorimo o popunjenosti gledališta, ove godine smo imali stopostotnu popunjenost na dramskim izvedbama, konkretno na Vojnovićevom „Ekvinociju”, Držićevu „Dundu Maroju” i „Romeu i Juliji”. Festivalska publika voli baštinske naslove na našim ambijentalnim pozornicama i uvijek se s nestrpljenjem iščekuje novo redateljsko iščitavanja klasičnih naslova. „Kralj Lir” s Radom Šerbedžijom također je bio u potpunosti prodan iako je trajao punih 5 sati, obzirom da je 450 ljudi trebalo prebaciti u pauzi predstave žičarama na Srđ. Prošle godine bilo je eksperimenata u drami koji su pak privukli neku drugu publiku, neke nove ljude koji inače ne dolaze na Igre, ali nismo bili u potpunosti rasprodani. Publika je osnovni kriterij, ali ne i jedini.

Ove godine imali ste premijeru „Romea i Julije”, kakva je sudbina predstava koje su produkcija vašeg festivala, igraju li se samo na DLJI ili razmenjujete produkcije sa drugim festivalima, izvode li se te tzv „letnje predstave i u zatvorenom prostoru teatra u drugim gradovima?

"Romeo i Julija"

„Romeo i Julija“

„Medeja” koja je nastala u koprodukciji s HNK obišla je cijelu Hrvatsku i gostovala na više svjetskih festivala ili recimo baletna premijera „Opasne veze” već je odigrana u Ljubljani, a čeka je cijela sezona u Mariboru. Ima određenih projekata koji imaju bogat izvanfestivalski život, dok neke druge igraju samo u Dubrovniku u svom izvornom ambijentu. Budućnost je svakako u koprodukcijama s obzirom na sve manje budžete za kulturu i svakako ćemo nastojati za što više projekata nalaziti partnere kako u Hrvatskoj tako i šire.

Čini mi se da svake godine igrate nekog Držića i Vojnovića, ti tekstovi su vanvremenski… Ali ima li na vidiku nekog savremenog dramskog pisca koji bi govorio danas, a čije bi delo za recimo pedeset ili sto godina, imalo istu vrednost kao Držić? Ima li Dubrovnik ili ta regija nekog takvog? Ima li Hrvatska? Hoćete li ga igrati na Igrama?

U posljednjih nekoliko godina postavili smo brojne suvremene tekstove od Ivane Sajko s „Prizorima s jabukom” preko Tomislava Zajeca sa „Spašenima”, zatim su tu Bobo Jelčić, Boris Bakal, Saša Božić i drugi s autorskim kazalištem. U of programu prikazali smo Ferića, Vidića, Brešana, Barika, Bukovicu i brojne druge… očito se manje piše i zna o suvremenicima i pobuđuju manji medijski interes, jer kao što vidite na Igrama su itekako zastupljeni i smatram da im tu i jest mjesto. Kako sam vam rekla na početku, Igre se bazično ne odmiču od baštine, ali svakako uvrštavaju i suvremenike u svoj program.

Pre nego što ste 2013. postali ravnateljica Igara, bili ste PR u direkciji Festivala. Danas se često kaže da je PR zapravo važniji od direktora, jer ako je PR sposoban, on može bilo šta da proda, pod uslovom da je dobro upakovano. Šta vi kažete na to, na taj pozorišni imidžmejkerizam, vidim da ste o tome učili u Londonu, centru dobrog pakovanja.

PR i marketing nisu ni manje ni više važan segment od ostalih organizacijskih segmenata. To je svakako jedna strateška funkcija i ravnopravan dio tima koji donosi odluke. Ne može ni najbolji PR dugo prodavati budalaštine, a pogotovo ne u kulturi. Pa vidite koliko dugo traju oni koji su poznati samo zato što im je netko dao medijski prostor, a nemaju podlogu. Takvi su „in” jednu sezonu, a na prvi znak financijske ili druge krize, propadaju. Preduvjet je da imate dobar proizvod, a onda ga treba znati upakirati. Mi imamo tu sreću da radimo u instituciji koja ima sve preduvjete za izgradnju uspješnog imidža od kojeg na kraju krajeva živimo. O našem imidžu ovisi koliko ćemo dobiti novaca od sponzora, publike, pa i države, a bez novaca ne možete imati dobar program / proizvod i tako ukrug. Nas prepoznaju ozbiljne kuće koje cijene kvalitetu poput Vipneta ili Simensa, podupire nas publika koja zna što želi, a takav imidž gradi se sustavno i bez laži i jeftinih PR trikova kakvim podliježu nažalost danas mnogi, pa čak i u kulturi.

Snežana Miletić