IN MEMORIAM: Marija Crnobori (1918-2014)

Marija Crnobori, jedna od najznačajnijih jugoslovenskih glumica, najveća tragetkinja svog doba  i članica Jugoslovenskog dramskog pozorišta od njegovog osnivanja, preminula je 21. oktobra 2014. godine u 96. godini u Beogradu.

Rodila se u Istri, u malom mestu Banjole kod Pule, 1. oktobra 1918. godine. Njeni glumački počeci bili su u angažmanima u zagrebačkom HNK i Narodnom pozorištu u Rijeci, u kome je vrlo brzo postala prava zvezda scene.

Godine 1947, na poziv Bojana Stupice, sa rediteljem i suprugom Markom Fotezom je iz Istre prešla u Beograd u koji donosi svoje glumačke talente, vrhunski profesionalizam i pravu posvećenost radu na izgradnji jednog novog teatra – Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Svoje najvažnije uloge ostvarila je na Velikoj sceni Jugoslovenskog dramskog: Sofoklovu Antigonu, Rasinovu Fedru, Šekspirovu Ledi Magbet („Magbet”) i Reganu („Kralj Lir”), Geteovu Ifigeniju („Ifigenija na Tauridi”).

Marija Crnobori

Marija Crnobori

Igrala je u prvoj predstavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Cankarevom „Kralju Betajnove” kao Francka; postala je stub-oslonac repertoara te kuće tumačeći: naslovne uloge u dramama „Ljubov Jarovaja” K. Trenjova i „Kandida” B. Šoa, Sofiju Aleksandrovnu u Čehovljevom „Ujka Vanji”, Julu u „Peri Segedincu” Laze Kostića, Katarinu Ivanovnu u „Braći Karamazovima” Dostojevskog, Klaru u Krležinoj „Ledi”, Jadvigu Jasensku u „Na rubu pameti”, Lauru Lembahovu u „U agoniji”, Kler u Ženovim „Sluškinjama”, Jokastu u Hristićevim „Čistim rukama”… Sa Markom Fotezom je učestvovala i u etabliranju Dubrovačkih ljetnih igara (Ofelija u „Hamletu” 1952. i Gertruda 1956, Titanija u „Snu letnje noći”, Ida u „Dubrovačkoj trilogiji” i druge uloge).

Objavila je knjige „Svijet glume” i „Životić” i bila je dobitnica više nagrada za svoje stvaralaštvo.

 

Marija Crnobori

Marija Crnobori

Nagrađivana je i odlikovana najvećim priznanjima za posebna ostvarenja i životno delo kao što su Sterijina nagrada (1968), Oktobarska nagrada grada Beograda (1960), Sedmojulska nagrada za životno delo (1974), Dobričin prsten (1992). Godine 2009. svečano joj je dodeljena Povelja Sabora čakavskog pjesništva Žminj, a 2013. na Dan državnosti Republike Srbije predsednik države Tomislav Nikolić odlikovao ju je Sretenjskim ordenom III reda.

 BEZ ILUZIJA JE TEŠKO ŽIVETI

 Reč Marije Crnobori prilikom dodele nagrade „Dobričin prsten” u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije 16. 11. 1992. godine:

Pre šesnaest godina, bila je sreda, u pet sati posle podne, otišla sam u bolesničku sobu gde su na samrti ležali moj muž Marko Fotez i Ivan Tabaković. Jedan režiser, drugi slikar.

Te večeri sam imala predstavu „Zanat gospođe Vorn”. Uhvatila sam se za dršku kreveta kod Markovih nogu i rekla: „Ne ide mi se na predstavu”. Marko mi je odvratio: „Moraš ići”. Ja sam tiho, samoj sebi, ponovila: „Moraš ići”. „Morate ići, bez iluzija se ne može živeti”, rekao je Tabaković.

Otišla sam na predstavu, zamolila sam kolege da me niko ništa ne pita. Spremili su me, spremila sam se za predstavu. Bila sam čvrsto koncentrisana. Dvorana je bila puna. Odigrala sam predstavu uz pomoć svih saradnika, bez greške. Onda sam ponovo odjurila u bolnicu. Ušunjala sam se u sobu, videla sam i čula da bolesnici spavaju. Otišla sam kući, strpala se u krevet i zaspala mrtvim snom. Ujutru sam se probudila dosta odmorna. Ponovo sam otišla u bolnicu i putem sam mislila: „Zaista, bez iluzija je teško živeti”.

ŽIVA KARIJATIDA

Jovan Ćirilov

(Objavljeno u zborniku „Marija Crnobori”, UDUS, 1995, Beograd)

Kada sam u jesen 1950. godine došao u Beograd na studije takozvane „čiste”  filozofije prvu predstavu koju sam video bila je Sofoklova „Antigona” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. U to vreme da bi se došlo do ulaznice za predstavu bilo je potrebno početkom nedelje (u ponedeljak ili utorak, ne sećam se tačno) čekati u redu pred biletarnicom JDP. Ljubazna biletarka Darinka Ćosić, sestra Branke Veselinović, koja i danas živi negde u unutrašnjosti u tišini svoje mirovine, imala je posebno razumevanje za nas studente koji smo često čekali po svakakvom vremenu da bismo nekako ušli u najbolje beogradsko pozorište. Ona je za mene bila boginja ravna onima na sceni, jer mi je omogućavala da uđem u taj čarobni svet teatra.

Ulaznicu za moju prvu predstavu u JDP dobio sam na drugoj galeriji za sebe i Maju Marković, studentkinju arheologije (koja se vratila iz mog rodnog grada, gde je maturirala, u grad svoga detinjstva – Beograd). Na sceni je bio tajanstven polumrak koji je milovao moćne dorske stubove kakve ih je zamislio veliki slikar Milo Milunović, ovoga puta kao scenograf. Bio je to moj prvi susret sa antikom na sceni. Zvučni Sofoklovi stihovi u prevodu Miloša Đurića delovali su moćno, moglo bi se reći skoro opojno. Otada sam zauvek zavoleo Jugoslovensko dramsko pozorište i, mada veoma mlad, intuitivno osetio da je reč o teatru koji ima svest o svojoj visokoj kulturnoj misiji. Sve ovo zvuči patetično, ali namerno vaskrsavam epitete koje sam pripisivao tada Jugoslovenskom dramskom, kao pojavi sa kojom sam se iznenada jedne večeri u jesen 1950.godine sreo.

Sećam se da mi je tih meseci na fakultetu rekao moj kolega sa filozofije Predrag Perović (koji i danas vredno ide na sve premijere): „Znaj, Jugoslovensko dramsko je najveća vrednost današnje jugoslovenske umetnosti”. Umetnost je u to vreme bila oskudna, slikarstvo diktirano, književnost dogmatizovana, tako da je to bila istina. Bijan Stupica je svojim autoritetom učinio JDP, sa tadašnjim rediteljima, Matom Miloševićem, Tomislavom Tanhoferom i Miroslavom Belovićem, oazom nekakve drugčije, ne sive, jarko obojene, slobodne umetnosti, bez dogmi.

U predstavi pamtim Mariju Crnobori, kako, kao živa karijatida, stoji kraj onog stamenog dorskog stuba. Verovao sam da su i ona i stub od pravog faroskog mermera. Ta karijatida je govorila stihove tako kao da su i oni od kamena isklesani. Čini mi se da se sećam svake nijanse njenih zvonkih reči. Doživljavao sam pre muziku tih stihova nego njihov smisao.

Toliko sam voleo to pozorište da me je opasna sirenska nit sve vreme privlačila tom pozorištu, te sam za pet godina od one posete drugoj galeriji „Antigoni” postao njen član. Počeo sam kao bibliotekar, na mestu asistenta režije, pa zatim postao dramaturg, umetnički direktor i od 1985. godine upravnik.

Ali dosta o sebi! Ovo sam sve ispričao da opišem kako sam Mariju Crnobori pratio najpre iz daljine druge galerije, da bi je sa svakom godinom pratio iz sve bliže perspektive. Danas je osećam kao sebi veoma blisko stvorenje, gotovo kao rođaku.

I pored toga i danas, kada razmišljam o njenim ulogama, doživljavam ih kao neka uzvišena božanska dela. I to pre svega njene kreacije u velikim klasičnim tragedijama – Antigonu, Fedru i Ifigeniju na Tauridi. Te uloge su kao živi helenski spomenici, remek-delo nekog skulptora. U tim kreacijama savršeno je sve – Marijina lepota profila i tela, stav, odnegovan pokret, zvonkost svake reči, čistota vokala, preciznost suglasnika.

Nisu svi u Beogradu voleli njenu klasičnu i klasicističku preciznost koja je na izgled išla do hladnoće mermera. Za mene je uvek ispod tih stihova vibrirala strast onih ženskih bića koja je tumačila. Iako su likovi ova tri helenska ispisana različitim rukopisima – Antigona izvornim antičkim stihom i mišlju, Fedra klasicističkim Rasinovim aleksandrincem, a Ifigenija pomalo već romantičkim Geteovim versom, sva ta tri lika imaju, kao zajednički imenitelj, dikcijsku iscizeliranost najbolje zagrebačke škole koju je Marija Crnobori izučila sa takvim pedagozima kao što su profesori Branko Gavela, Dubravko Dujšin i Tito Stroci.

Lepa iluzija o jugoslovenskoj pozorišnoj sintezi pod krovom Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kao svaka dobra namera i kada je tlapnja, ponekad daje neke dobre rezultate. Jedan od značajnih rezultata te koncepcije koja je ostavila traga je brazda koju je uzorala Marija Crnobori time što je, kao zagrebački đak, celu svoju karijeru ostvarila u Beogradu. Ona je i danas zadata merna jedinica dobrog govora u Beogradu, a to znači takvog govora koji niji čisti špreheraj, već govor sa smislom, dubinom, značenjima i strašću.

Naporedo sa kreacijama antičkih likova, Marija je pokazala širinu svojih glumačkih moći, između ostalog i u svestranom renesansnom Šekspiru – kao Regana, Hamletova majka Gertruda i kao ledi Makbet, Volumnija,  ali i kao romantična Šilerova Eboli. Onome ko se usudi da kaže da je Marija bila sjajna, ali manje-više uvek ista, treba predočiti likove iz najmodernije literature – Sartrovu Serano, Foknerovu Templ Drejk i Džojsovu Bertu koje je Marija ostvarila u Ateljeu 212 sa rediteljem Mirom Trailović, i to na vrhuncu modernizma na našoj sceni. Protagonist te borbe na pozorišnom planu Mira Trailović nikada ne bi pozvala Mariju Crnobori na to poprište da nije bila ubeđena da je Marija dobar saborac, ne samo za visoke vrednosti klasičnog pozorišta, već i za bitku za novi senzibilitet.

Svaki taj lik, pisan rukom pisaca koji su stvorili epohu literarnog modernizma u XX veku, bio je prilika Mariji Crnobori da pokaže da je ona stanovnik našeg stoleća, sa osećanjem za diskontinuitet ljudskih emocija i racija, za svu buru koja besni ljudskom psihikom kako su pokušali da je opišu u nauci ili filozofiji jedan Frojd i Adler, Lakan i Sartr.

Iako se Marija Crnobori kada priprema uloge podrobno upoznaje sa kulturnoistorijskim bekgraundom svoga lika i pisca koji ga je stvorio, katkada poput nekog gimnazijskog štrebera, u njenim likovima nema šavova književne istorije i estetike. Kada je njena kreacija velika, a neke su, naravno, kao i u svakog umetnika promašene, ili bolje rečeno nedobačene, onda je to zaokružena umetnina, skladna do savršenstva.

Iako važi da nema smisla za humor, što uopšte nije tačno (imati smisla za humor ne znači kozerski pričati viceve, a ona to odista ne ume), Marija je, bar kada su joj dali priliku da zaigra sa osećanjem za komično, sasvim lepo to iskoristila. Tako je ona, po meni, daleko bolja kao Krležina salonski humorna Klara u „Ledi” nego preozbiljna i neurotična Laura u „Agoniji”. Za ovu moju tezu stoji kao dokaz i Šoova Kandida i Vajldova Ledi Vindemir.

Marija Crnobori nije previše igrala u domaćem repertoaru. Nisam je video u prvoj predstavi JDP kao maldu Francku u „Kralju Betajnove”, ali se zato sećam kako je bila na nivou svojih velikih klasičnih uloga u našeg romantika Laze Kostića kao Jula u „Peri Segedincu” ili u realističkim ulogama kao Milena u Đokovićevoj „Ljubavi” i Kulundžićeva Klara Dombrovska.

Marija Crnobori, taj neumorni scenski rudnik, napadajući svoju ulogu baš kao neki oznojani dekorater u borbi sa tegovima i kontrategovima, namučila je na probama i mnoge reditelje, i kolege, a ponajviše sebe. Tako, iako smatra da nema sluha, otpevala je ono što mora kao Eboli, i to uz mandolinu, sa bezbroj proba s muzičarem Veljkom Marićem. Zapamtili su je mnoge mlađe kolege, mnogi mlađi reditelji, a katkad ni stariji nisu bolje prošli. Sad bi red bilo da napišem kako se sve to isplatilo i kako se sve to okončalo hepiendom i prijateljskim grljenjem na premijeri. Pa naravno da se završilo tako. Ali to u pozorištu ne treba ni spominjati.

Danas je Marija Crnobori mudrost pozorišta i života. Sa scene se povukla prerano, iako je i danas krepka i uravnotežena, kao i nekada. Rado piše o svojim pedagozima, kolegama, rediteljima i glumcima. Izdala je knjigu bez zazora i sentimenta „Svijet glume”, o svom radu na ulogama, o svojim kolegama i o pozorištima u kojima je igrala.

Kada se zapitam o njenoj snazi koja je jedna od njenih osnovnih dugovekih roditelja, lica izbrazdanih kao istarski kamen ili kora masline. Kada pomislim na njenu postojanost kao prijatelja, a bio sam svedok njenog prijateljstva sa Mirom Trailović i brige posle njene smrti za udovca Gucu Trailovića (svakovečernji telefonski razgovori sa njim, čak i te noći kada je iznenada izdahnuo), opet se setim da je iz Banjola. Kada se setim sa kakvim stoicizmom je preživela smrt svojih najbližih, opet se setim da je Istranka. Kada ovih godina slušam mudrost njene zrelosti, opet se podsetim da je sa istarskog kamena.

Istranka, zagrebački đak, čakavka po rođenju, najveći deo svog rada proživela je do dana današnjeg u Beogradu. Marija Crnobori je velika vrednost slovenskog juga i Beograd joj je s puno prava dodelio svoju veliku nagradu, relikviju, rezervisanu za najveće – „Prsten Dobrice Milutinovića”. Ta uzajamna ljubav i poštovanje Beograda i Marije Crnobori, zalog su za budućnost.

UMJETNOST KOJU NE MOŽE IZNEVERITI

Snježana Grković-Janović

(objavljeno u knjizi „Boje jednog vremena. Mojih dvanaest beogradskih godina”, 2011)

Saša je bila redovna posjetiteljica koncerata i kazališnih predstava. Takva sam i ja bila u Sarajevu u moje studentsko doba. Svaku sam operu gledala više puta i bar jednom mjesečno sjedila u parteru sa starim društvom. U Beogradu krene život nekim drugim putem, ode u nepovrat sarajevski meraklijski život u kojem vazda ima vremena. Ali Saša se ne da i budi u meni ponešto od starih dobrih navika. Prati repertoare, kupuje ulaznice. Lako je njoj kad može jutrom malo duže odspavati, a moje je radno vrijeme od 7 sati, daleko preko Save. Ipak sam joj se pridružila nekoliko puta i vidjela poneku od nezaboravnih predstava. Moram spomenutu „Braću Karamazove” u „Jugodrpu” – tako su u šali nazivali Jugoslovensko dramsko pozorište – jer je ta predstava dovela do jednog susreta koji se ne zaboravlja.

Najprije o dramskoj izvedbi čuvenog romana Fjodora Dostojevskog, krajem 1964. godine u tom kazalištu. Bila je to postava u režiji Marka Foteza: petero Karamazovih – otac, stari pokvarenjak, trgovac i spahija, i četvorica sinova, pustahija Dmitrij, staloženi, filozofski nastrojen Ivan, monah u pripremi Aljoša i vanbračni sin raznludelog oca, polubrat mlade gospode, Smerdjakov – u interpretacijama čuvenih glumaca na beogradskim kazališnim daskama. Sjećanje na tu predstavu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu sačuvalo je svježinu – nakon tolikih godina – srastao je u mojoj predodžbi s likovima iz romana. A dominiraju dva glavna ženska lika – Katarina Ivanovna, cvijet petrogradskog plemstva, ponosna ljepotica i bujna Grušenjka, ruža sa bunjišta, uzdržavana i odnjegovana metresa starog bogataša. One se poigravaju s neobuzdanim Mitjom koji dade riječ lijepoj plemkinji, a duša mu gine za ženom svoga života, Grušenjkom. Nju je igrala Mira Stupica, a Katarinu Ivanovnu Marija Crnobori. Trebalo ih je gledati na pozornici, na vrhuncu glumačke zrelosti, toliko različite po tipu ženske ljepote i temperamenta! Predstava koja je ove dvije izmišljene i stvarne žene postavila u središte dramskog sukoba unutar ljubavnog trokuta, pamti se upravo po toj sceni s malo riječi i puno napetosti. Katarina Ivanovna je u povlaštenom društvenom, materijalnom i moralnom položaju, ali Grušenjku nikakav scenski odgoj (kojeg je stekla, ali je ne obavezuje) neće spriječiti da ponizi suparnicu. Hoće li Grušenjka, glumeći blagonaklonost i razumijevanje, poljubiti „ručicu” velikoj dami koja je, ne snalazeći u svojoj superiornosti, prva poljubila ruku suparnici? Čini se da hoće. Time će se nešto riješiti među njima i jasno odrediti ravnopravni odnos. Ali, u zadnji čas, prinoseći, sagnuta, ruku ponosne suparnice svojim ustima, žena „bez časti” odustaje: A znate li šta, anđele, gospođice – otegla ona odjedanput najnježnijim glasićem – znadete li šta: ja sam uzela vašu ruku, ali je neću poljubiti (…) Neka vam bude na sjećanje da ste vi poljubili moju ruku, a ja nisam vašu (…)

– Bezobraznice! – progovori odjedanput Katarina Ivanovna, kao da je iznenada nešto shvatila, te sva planula i poskočila sa mjesta. (Fjodor M. Dostojevski – „Braća Karamazovi” (str.172), preveo pop Veljko Lukić, Zagreb, Pučka tiskara d.d, 1918)

Ovaj susret s Marijom Crnobori, koju sam nakon dužeg vremena vidjela iz blizine, vrati me u vrijeme naših starih druženja, koja su počela na kraju mog djetinjstva, a na početku njene blistave glumačke karijere u zagrebačkom „velikom kazalištu” 1945/1946. godine. Otkako sam došla u Beograd, odgađala sam posjetu staroj prijateljici. Sve sam vrijeme znala njenu adresu – Terazije 35. No stalno je nešto bilo važnije, preče. Nakon što sam iz prvih redova partera gledala njeno prekrasno lice i slušala dubok, zvonak glas, koji bih prepoznala među stotinama glasova, shvatila sam da ću se kajati ako je uskoro ne posjetim. O tome koliko mi je ona bila važna (sigurno važnija nego ja njoj) napisala sam nekoliko stranica u mojoj knjižici „Čarobni brežuljak”. Priključit ću taj tekst ovim zapisima, jer drugi put pisati o tome ispalo bi kao lošija verzija već napisanog.

(U očekivanju rizične operacije na zagrebačkoj klinici „Rebro” 1999; ulomak iz moje knjige „Čarobni brežuljak”, Naklada Bošković, Split 2003)

Stanje pod anestezijom je san sličan smrti iz kojega se budimo ako smo te sreće. Ako se ne probudimo, eto lakog i bezbolnog načina da se ode, bez žaljenja, jer nas nada, do samog kraja, nije napustila. Na operacije se ide da bismo preživjeli. Ima, međutim, takvih koje su nalik ruskom ruletu.

Prihvaćajući sve opcije, tražila sam neku lijepu sliku, dragu uspomenu sačuvanih boja i mirisa e da bih njome ispunila um prije no što će se privremeno – zbori živahna nada – ugasiti. Ako se ne probudim, što neću više znati, neka to bude lijep rastanak. Neka posljednja emisija moje svijesti pošalje u svemir poruku o ljepoti našeg svijeta.

Nisam dugo tražila. Prebirući slike, krajolike i lica u ropotarnici sjećanja, naiđem na davnu uspomenu. Imala sam dvanaest godina kad sam u Zagrebu posjećivala buduću prvu damu našeg tadašnjeg glumišta – Mariju Crnobori. Da usput kažem kako je ta Istranka, buduća Antigona, Ifigenija i Fedra, za mene bila i ostala najljepše žensko biće koje sam uživo srela, u čijoj sam blizini boravila da bih nešto naučila i proživjela. Bijaše to tužno vrijeme nakon smrti naše majke kad je otac smišljao svojoj djeci lijekove protiv tuge. Marija bijaše u prijateljstvu s obitelji očeve sestre i rado se prihvati druženja s turobnom djevojčicom. Sastajale smo se u jednom od zagrebačkih šumovitih naselja, u sobi ispunjenoj knjigama i fotografijama. Na polici se isticao njen foto portret: profil, savršen, klasičan, s odbljeskom svjetlosti na dugoj ravnoj kosi.

Marija me pokušavala naučiti izražajnom čitanju i govorenju poezije. Brzo je otkrila moje sklonosti pa započne s Vladimirom Vidrićem.

– Ovo ćeš izgovarati zamišljajući da stojiš na brijegu i promatraš Vidrićev pejsaž.

„U travi se žute cvjetovi

I zuje zlaćane pčele.

Za sjenatim onim stablima

Krupni se oblaci bijele.

A nebo se plavi visoko

Kud nečujno laste plove,

Za brdom, iz crvenih krovova

Podnevno zvono zove.”

Iza supštenih vjeđa vidjela sam žute cvjetove i bijele oblake, a Marijin glas je žuborio.

„A dalje iza tih krovova

Zlatno se polje stere…”

  • Ne spuštaj glas na kraju, neka ti se posljednja riječ lagano gubi, kao da je stala na pola puta. Ne vidi se gdje prestaje zlatno polje, putuje u nedogled, polako, od huma do huma, poput zlaćane zatalasane vode.

„Valovito, mirno i spokojno

Iz huma se humu vere…”

Preko jaza vremena, poput vala s daleke obale, u teškom me času dosegne Vidrićev stih. Slika zlatnog, valovitog polja i sjećanje na Mariju – to je ono što ću misliti, u što ću gledati prije no što san bez snova prekrije sve. To su riječi koje ću u tom času u sebi izgovarati, možda oproštaj u skladu s mojim životom, s onim što bih – kad bi se moglo – ponijela sa sobom.

Druženje s Marijom Crnobori prestalo je kad smo se preselili u Sarajevo početkom 1946. godine. Ponijela sam i sačuvala dvije njezine fotografije – na klupi u parku i portret sa srdačnom posvetom. Ali ipak smo se, prije i poslije mog boravka u Beogradu, vidjele još dva puta: u Sarajevu, u hotelu Evropa, kad je sudjelovala u Večerima čakavske poezije (kad mi je poklonila svoju fotografiju iz 1957) i drugi put u Splitu 1971. u hotelu Marjan, prilikom nekog gostovanja.

Marija je već imala sina u braku s Markom Fotezom. Ja sam vozila curicu u dobokim kolicima kad sam došla u kavanu u prizemlju hotela da je pokažem Mariji. Tada mi je ona rekla rečenicu koje sam se nebrojeno puta sjetila u životu:

  • Rodiš dijete, rodiš strah kojeg se nikad nećeš osloboditi.

Nakon „Karamazovih” posjetila sam Mariju Crnobori u njenom beogradskom stanu. Radostan bješe taj sastanak. Marijin sinčić tada je još pohađao dječiji vrtić u cjelodnevnom boravku. Bilo je vrijeme kad je trebalo poći po njega. Pošle smo zajedno i tako je bilo malo više vremena za razgovor. Otpratila sam je natrag do broja 35 na Terazijama. Njen mališa bio ej na tatu, plavušan svijetle puti, Fotez u svemu što se okom vidi. Nisam je više posjećivala, zaključila sam da joj je život u onom napetom, do kraja zategnutom razdoblju kad se žena nemilice troši ako je razapeta između brižnog majčinstva i umjetnosti koju ne može iznevjeriti.